Ugovorom iz Elizejske palače 22. siječnja 1963. Francuska i Njemačka definitivno su završile s ostacima ratova i ratovanja iz 19. i 20. stoljeća te uspješno počele složenu i tešku fazu međusobnog pomirenja. Dvojica potpisnika Charles de Gaulle i Konrad Adenauer ušla su i po tome u red zaslužnih Europljana, ne samo Francuza i Nijemaca, koji su na pozitivan način promijenili odnose na Starome kontinentu.
Jučer, na isti dan, ali 56 godina kasnije, Emmanuel Macron i Angela Merkel potpisali su ugovor koji bi trebao potvrditi da su dvije države zašle duboko u 21. stoljeće i da su posvećene miru i Europi. Za Francusku i Njemačku ugovor iz Aachena predstavlja u tom smislu korak naprijed u podizanju razvijene i bogate suradnje, i to na svim vitalnim područjima, od vanjske politike i obrane do gospodarstva i kulture. To je njegova pragmatična vrijednost, koja mu ne jamči sjajnu budućnost kakvu je doživio poslijeratni francusko-njemački ugovor.
Osovina Rim – Varšava
Drukčija su bila vremena kad se sklapao Elizejski ugovor: Francuska je trebala mir, Njemačkoj je bilo dosta rata. Projekt pomirenja dviju nacija i dviju država položio je ispit da se na njegovim temeljima može projicirati nova faza i u francusko-njemačkim odnosima i u Europi. Nakon pomirenja, koje su hrabro p(r)ovela dvojica njihovih glasovitih vođa, Francuzi i Nijemci uspostavili su međusobno povjerenje, da mogu misliti na sljedeći korak – da zajednički rješavaju zajedničke probleme, da se uzajamno štite i brane te da odlučuju u zajedničkom parlamentu. Ne nauštrb Europe, nego u zajedničku korist. Francuska i Njemačka uvijek su dobro funkcionirale kad su poštovale takvu dijalektiku između nacionalnih i europskih interesa.
Osporavanja s jedne i s druge strane Rajne počela su i prije nego što su predsjednik Macron i kancelarka Merkel stavili svoje potpise na dokument i samo dodatno potvrđuju da u toj političkoj operaciji postoje i gubitnici. Osim što slave jednu slavnu prošlost, dvojica državnika misle i na neposrednu budućnost, samo četiri mjeseca uoči europskih izbora. Moglo bi se reći da su u Aachenu počeli izbornu kampanju i izazvali očekivane reakcije. Njemačka je populistička desnica izvukla novac, njemački, jasno, koji će Macron dobiti za svoju politiku, a Marine le Pen poslužila se tipično lažnim vijestima da diskreditira „svojeg“ predsjednika. Francuska će se zauzimati da Njemačka dobije stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, ali neće ga dijeliti s njome niti će uvoditi njemački jezik u Alzace i Lorraine. Neznanje neće moći opravdati šeficu Nacionalne fronte za tolike greške u prijevodu s liberalnog na populistički francuski. Uspostavlja se suradnja, a ne potiču sukobi, kad je riječ o uzajamnoj obrani (zajednička vojska), u slučaju napada ili terorizma, kad su u pitanju zajednički gospodarski projekti, kad je riječ o graničnim i regionalnim odnosima, kad se potiču kontakti mladih.
Francuski je predsjednik pokušavao od samoga početka svojeg mandata dobiti njemačku podršku za reformu Europske unije; bio je spreman napustiti i sakrosantni princip francuske politike o državnome suverenitetu da bi s njemačkom kancelarkom poveo Europu u višu fazu ujedinjenja. Njemačka je kancelarka više oklijevala, nešto zbog toga što nije htjela žrtvovati svoju dominantnu poziciju, a nešto zbog skepse u Macronov voluntaristički pristup europskim problemima. Na tom velikom projektu nisu se našli ni u Aachenu, što ipak spušta stratešku vrijednost njihove inicijative, ali ne dovodi u pitanje važnost nove francusko-njemačke državničke geste. Uvijek je dosad bilo tako da su se Njemačka i Francuska dogovorile i da su se druge države prilagođavale njihovoj volji. Lakše je bilo postići jedinstvo u vrijeme Elizejskih ugovora kad je Europska zajednica imala šest članova nego u današnje vrijeme, s 27 ili 28 članica.
Europske okolnosti opravdale bi da su Macron i Merkel mogli postaviti jače temelje za sljedeću fazu europskoga ujedinjenja, koju s jedne strane ugrožava britansko povlačenje, a s druge populističke vlade koje ne pristaju na „diktat“. Mukotrpni porod s Brexitom nije samo britanski nego i europski problem: ni Francuska ni Njemačka nisu ravnodušne pred dramom jednoga razvoda koji ne mogu zaustaviti. Populisti i na zapadu i na istoku stvaraju saveze unutar Unije, da ograniče, među ostalim, moć nekadašnje moćne osovine na Rajni. Talijanska vlada već nudi pakt Poljskoj, par Macron – Merkel nije ništa popularniji u Budimpešti ili u Varšavi nego što su Orban ili Kaczynski u Berlinu ili u Parizu.
Presudit će slučajnosti
Hoće li se ugovor iz Aachena potvrditi kao njegov stari prethodnik iz Elizejske palače? Sadržaj ugovora ide ispod praga koji bi voljeli pozdraviti ambiciozni Europljani, s jedne i s druge strane Rajne. Ni Emmanuel Macron, izložen eroziji svoje vlasti, ni Angela Merkel, na kraju mandata, nisu dovoljno jaki da mogu nametnuti projekt drugim europskim državama. Francusko-njemačka osovina nema pogonsku snagu koju je imala u vrijeme De Gaullea i Adenauera, kad se kretalo u ozbiljno europsko ujedinjenje, ni iz vremena Mitterranda i Kohla, kad je doživljavalo svoje vrhunce. Dok je bila u naponu snage, njemačka kancelarka nije u Parizu imala jednako jake partnere ni u Sarkozyju, koji je plesao kako je ona svirala, ni u Hollandeu, koji nije ni svirao ni plesao. Ranjeni Macron i oslabljena Merkel ne zaboravljaju svoje europske obveze ni odgovornost za budućnost Europe, ali u prvi plan stavljaju odnose svojih država. Podudarnost s Elizejskim ugovorom nije slučajna; konačna bilanca Aachenskoga ugovora može ovisiti o mnogim slučajnostima. Nema istu povijesnu težinu.
>> Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj
Gotova je ta globalistička antinarodna bagra.Salvini javno poziva Francuze da potjeraju "užasnog Macrona ",kojeg optužuje da ne želi stabilizaciju Libije radi krađe nafte koje francuske korporacije provode i da je kriv za masovnu invaziju migranata.Populisti su narod,a iza to dvojee kriminalaca stoji korporativni lobiji,koji su uzurpirali vlast i porobili narode na zapadu.