Trnovčica je kvart u zagrebačkoj Dubravi, malih ulica s obiteljskim dvokatnicama. Ima dućan, kafić, voćarnicu i - autobusnu stanicu. Gdje god se okrenete, svi se ponose svojom susjedom. Znaju je kao vlasnicu simpatičnog psića Princa i malog bezimenog bijelog zeca. Umirovljenici Zvonimir i Antun, ali i mlado društvo iz pivnice Astro, ma svatko koga kod sretnete ponosno će reći:
– Mi smo susjedi Sandre Perković! Znamo je od kad je bila klinka, oduvijek je bila drago dijete, a jedino smo s njom imali “problema” zato što je glasno puštala glazbu. Ljutila bi se kad bismo mi negodovali, ali to su nam bile slatke brige. Ono što pamtimo, uvijek je bila u žurbi, uvijek bi pozdravila i otrčala nekamo. Prema svima je i danas ista – hvale je susjedi iz Dubrave. Tako je i ostalo. Zlata, naslovi, prestižne titule, dijamanti... nisu je promijenili.
Koliko je na vas utjecalo odrastanje u Trnovčici?
Trnovčica je moj kvart i najvažnije mi je kao maloj bilo da imam dobro društvo i da, tu i tamo, mogu otići kupiti “slatkač”.
Smatrate li da vam je nešto nedostajalo zbog toga što ste odrasli na rubu grada, kakva biste bili djevojka da ste, recimo, odrastali u Gundulićevoj?
Nisam osoba koja pati na centar grada, nekako mi više gode mirniji dijelovi grada. Smatram da u njima djeca više mogu uživati od djece iz centra. Milina mi je bilo izići iz kuće i na ulici nacrtati igralište za graničar. A kad bi se okupilo nas dvadesetak klinaca i udarilo brigu na veselje, bilo je to neprocjenjivo.
Čega se iz djetinjstva najradije sjećate?
Zanimljivo, ali sjećam se većine stvari iz djetinjstva. Sjećam se svih prijatelja, igara, ludorija koje smo radili kada smo bili klinci. Bili smo aktivniji od današnje generacije. A kod kuće nas je jedino moglo zadržati loše vrijeme. Ali i tada bismo se svi iz naše ulice okupili kod nekoga od nas kod kuće i ponovo se družili. Niste nas mogli zaustaviti...
Je li vas ikad privlačilo visoko društvo, druženje s poznatima, poziranje, tzv. “zlatna mladež”, BMW-i, mercedesi, skupa pića, skupe haljine, nakit... Ili ste skromna djevojka koja se bolje osjeća u trenirci s prijateljima u kvartu?
Nikad nisam patila za takvim stvarima, nisu me zanimala ni poznata društva ni kafići. Uvijek sam se najljepše osjećala u društvu svojih najmilijih. Uvijek sam govorila, a govorit ću i ubuduće, da nije važno gdje si i što radiš, već s kime si. Ona stara da “odijelo ne čini čovjeka, nego čovjek odijelo” kod mene i te kako vrijedi. Danas imam novca kojim bih si mogla priuštiti luksuzniji život ili izlaske, ali što će mi to kada me takve stvari ne čine sretnom. Naravno, što se tiče odjeće i nakita, kao i svaka žena volim lijepe stvari, pogotovu nakit, ali takve se stvari kupe jednom i imate ih do kraja života. A ako bih si nešto takvo kupila, učinila bih to zbog sebe, a ne zbog nekakvog statusa u društvu.
Kakvo je vaše društvo? Tko su te djevojke i mladići?
Prijatelja nemam puno, bitna mi je kvaliteta, a ne kvantiteta. Većinom su to ljudi iz mog kvarta ili srednje škole. Mnoge znam godinama, imam u njih povjerenja i u njihovu se društvu osjećam ugodno.
Kako izgledaju vaši trenuci opuštanja? Može li vas se vidjeti na kavi? Pijete li uopće kavu?
Opuštam se na razne načine, a jedan od njih je upravo kava s prijateljima.
Po čemu se razlikujete od ostalih vaših prijatelja? Koliko je vaš život drugačiji? Za što ste najviše zakinuti, što vam najviše nedostaje u običnom životu?Smatram da ni u čemu nisam zakinuta, jer jednostavno obožavam ono što radim. Svoj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu! Problem je samo to što mi se život odvija sto na sat, ali tempo nas sportaša je jednostavno takav. Jednu noć spavate u Aziji, drugo jutro probudite se u Americi... Ali i to je ljepota življenja! Volim putovati, volim se natjecati i volim težiti nekom cilju. A sve sam to pronašla u sportu.
Kada sportaš postaje slavan? Kada ste osjetili da imate takav status, nakon Barcelone, Londona ili...?
Ne opterećujem se slavom. Ono što mogu reći je da me ispunjava i motivira kada mi priđu obični, nepoznati ljudi i čestitaju mi na uspjesima, vesele se zbog mene. E, to mi je najveće priznanje.
Kad ste prvi put u ruke uzeli disk, odnosno kada ste prvi put osjetili da je to ono čime se želite baviti u životu?
Počela sam disk bacati s 13 godina, bila je to ljubav na prvi pogled! Disk je sprava u koju sam se odmah zaljubila... Bila sam visoka, eksplozivna i baš mi je sjeo. Našla sam se u toj disciplini.
Osim na papiru, u svojoj disciplini nemate dostojnu konkurenciju, nekoga tko bi vam uvijek puhao za vratom... Kakav je osjećaj biti dominantan u svojoj disciplini u cijelom svijetu?
Svi smo mi ranjivi, uvijek treba biti oprezan, čuvati se ozljeda, biti čiste glave i spreman za “fajt”. Ove sezone sam bez poraza. Nema ništa ljepše nego kada na stadionu pred 80 tisuća ljudi postignete pobjednički hitac, a publika se počne veseliti. Osjećate se kao na krovu svijeta. Prekrasno... I upravo je to razlog zbog kojeg se svako jutro budim i treniram šest sati na dan.
Kada disk izleti iz vaše ruke, znate li da je to hitac za zlato?
Vrhunski bacač osjeti svaki dobar hitac, zbog toga i dolazi do onog krika u trenutku bacanja. Kada izvedete sto hitaca na dan, onda točno znate koliko daleko svaki hitac ide.
Kako gledate na odnos atletike i ostalih sportova, prije svega nogometa. U bacanju diska, vi ste ono što je Messi u nogometu.
Samo je jedna kraljica sportova. I zato Messi i ja možemo ruku pod ruku.
Kako gledate na novac u sportu kao nagradu za uspjehe? Recimo, u doba kada je Ivica Kostelić bio najbolji skijaš svijeta, otkriveno je da neki sumo borac ima veću godišnju plaću od njega. Ili tadašnji najbolji surfer svijeta...
Ne opterećujem se zaradom. Prvenstveno se bavim sportom zbog ljubavi. Sve što ide uz to je sporedno.
Osvojite li svjetski naslov, bit ćete prva diskašica u povijesti koja je osvojila cijeli set – europsko, svjetsko i olimpijsko zlato. Koliki vam je to motiv?
Usredotočena sam na najveći cilj ove sezone, a to je svjetsko zlato. Željela bih osvojiti sva odličja i držite fige da mi to i uspije.
Koliko će vam nakon toga, u što ne sumnjamo, biti teško pronaći nove motive?
Za motiv se ne brinite, uvijek nađem neki motiv.
Kakav je osjećaj stajati na postolju i znati da ste najbolji na planetu, da vam nema ravnog?
Neopisiv.
Blanki je cilj čarobnih 210 centimetara, a vama 70 metara... Sanjate li tu brojku? Osjećate li da biste je mogli prebaciti već ove godine?
Najpripremljenija bit ću, da kucnem u drvo, u kolovozu na Svjetskom prvenstvu u kolovozu u Moskvi. Bude li sve u redu, trebala bih ondje prebaciti tu čarobnu granicu!
Ima li ikakve šanse da u bližoj budućnosti srušite svjetski rekord u bacanju diska koji iznosi 76,80 metara?
Cilj mi je sada da prebacim 70 metara, a dalje ćemo vidjeti. Idem korak po korak.
Postao je trend da sportaši sudjeluju u politici. Znamo da je Mirko Filipović svojedobno bio saborski zastupnik, odnedavno ste se u politiku uključili i vi, zajedno s Antonijom Mišurom u Šibeniku. Ušli ste u zagrebačku Gradsku skupštinu. Kako to da ste se odlučili na taj korak?
U životu imam puno ambicija, tako da je i to jedna od njih.
Za što ćete se zalagati? Mislite li da se u tim političkim igrama možete snaći?
Dosad se još nisam susrela ni sa kakvim političkim igrama. Znam samo da ću uvijek biti iskrena i poštena. A za druge, morat ćete pitati njih.
Ljeto je za većinu ljudi sinonim za odmor, a za vas je to dio godine u kojem ste najzaposleniji. Je li vam to problem?
Ma kakvi! Cijele godine radim za tu sezonu pa o godišnjem odmoru sada i ne razmišljam. Godišnji odmor počinje mi potkraj rujna i mogu reći da mi je tada milina.
Imate li tijekom priprema u Medulinu vremena za odlazak na plažu, za odmor, kupanje i sunčanje?
Nedelja je moj dan odmora. Naravno, kad imam vremena skočim i do plaže, okupam se i malo sunčam.
Najdraža navijačica vam je baka Ruža (86) koja vaše uspjehe uvijek dočekuje sa suzama. Živjeli ste donedavno zajedno. Koliko vam njezina potpora znači u životu?
Članovi moje obitelji su moji najveći navijači, a njihova mi podrška izrazito mnogo znači. Sve mi je lakše kada su oni uz mene.
Komu se prvome javljate kada pobijedite?
Majci Vesni, naravno!
Vaš trener Edis Elkasević ujedno vam je i dečko. Sudeći prema vašem primjeru, koji nije rijedak u sportu, ljubav i posao mogu zajedno. Što vi o tome mislite, je li vas strah da vam jedno ne poremeti drugo?
Posao uvijek treba raditi s ljubavlju i mi se toga i držimo. Zato nam i ide dobro.
>> Sandra Perković opet pobijedila, Blanka treća, Šimić šesta
