O hrvatskoj državi kad je riječ, ne znam jesam li bio sretniji ikad nego na jarunskom mimohodu Hrvatske vojske koji je na svoj način najavio Oluju, a vjerujem da takvu uspomenu sa mnom dijele mnogi hrvatski građani. Nakon očajnog stanja u kojem smo bili poslije okupacije hrvatskih teritorija, nakon što smo se dugo vremena osjećali bogaljima kakva nam je bila i zemlja povelikim dijelom u vlasti neprijatelja, jarunska je smotra bila trijumfalni povratak nade i uvjerenja da takvo stanje ne može dugo potrajati.
Oduševljenju nije bilo kraja, optimistična dramatičnost očekivanja se povećala, Hrvatska je drukčije disala, u zraku se osjećao nagovještaj slobode. Cijela je Hrvatska tada bila Hrvatska vojska, a ta identifikacija s njom na jarunskoj smotri bila je tako jaka da se može mjeriti s blistavim oslobođenjem koje je uskoro uslijedilo. Ona disciplina i spektakularnost na Jarunu pretvorile su se u pobjedničko veselje vojnika koje smo gledali na televiziji.
Ima li sličnih emocija danas kad svakodnevno čitamo o naoružavanju Hrvatske vojske, o povoljnostima koje u tome imamo zbog članstva u NATO-u, o vrlo uspješnoj obrambenoj industriji, o značajnom izvozu oružja? Ima, naravno, ali s mirnodopskom mjerom, no stječe se dojam da vlast proizvodi i potiče kult vojske i oružja, a nešto manje i kult policije. Je li posrijedi smišljena namjera ili stjecaj slučaja, okolnosti i radoznalosti medija? Ovih je dana jedan dnevni list organizirao veliku konferenciju o hrvatskoj obrambenoj industriji, koja je punila stranice medija i odjekivala samopouzdanjem i reklamerstvom, a i prije se danima, tjednima i mjesecima pisalo o hrvatskoj vojnoj moći. Pa je upotrijebljena i jedna Tuđmanova sintagma koju je za predsjednikova života ljevica žigosala, a riječ je o Hrvatskoj kao “regionalnoj sili”. Nedavno sam pozdravio “rehabilitaciju” tih Tuđmanovih riječi, no pitam se ima li vlast interesa da, na primjer, sudjeluje na konferenciji o hrvatskim demografskim problemima, na kojima bi joj bili prikazani krcati autobusi koji voze ljude u Njemačku i drugdje u inozemstvo, podaci o tome koliko mladih ljudi zbog lošeg gospodarstva i nikakvih mogućnosti da dođu do stana ne može zasnovati obitelj i rađati djecu? Svi vodeći demografi tvrde kako se ove vlasti to ne tiče i kako nas čeka ubrzano izumiranje nacije.
Umjesto brige o tim i drugim sudbonosnim problemima paradira se brojkama o rastu BDP-a, gospodarstva, smanjenju javnog duga i drugim pokazateljima čiji se utjecaj u običnom životu i zaustavljanju nestajanja naroda uopće ne osjeća. Čini se da tom paradiranju pripadaju i gotovo svakodnevni napisi i izjave o oružanom jačanju Hrvatske, o sve većem izvozu oružja, o jačanju i policijskih snaga. Kad znamo u kakvom okružju živimo, to nas nimalo ne bi trebalo smetati osim ako to politička, vladajuća elita ne iskorištava za svoju promociju.
U mirnodopskom stanju u kakvom jesmo, nas bi Hrvatska vojska trebala zanimati samo kao jamac sigurnosti, ali ako se ona svakodnevnim napisima, podacima, izjavama, spektakularnim pokazivanjem novonabavljenih sredstava za obranu pretvara u kult koji promiče vlast, onda nije riječ samo o jamstvu sigurnosti. Možda svjesno ili podsvjesno pokazivanjem vojne moći vlast pokazuje svoju snagu, svoju nepobjedivost i svoje oružje kojim “ubija” životne nedaće za koje je sama uvelike kriva. Tako Hrvatsku vojsku pretvara u hrvatsku političku vojsku koja “štiti” i “osigurava” nedodirljivost Banskih dvora.
Koliko je tome tako, toliko se pomućuje uspomena na nezapamćeni patriotizam koji je pratio jarunsku smotru i oslobođenje Hrvatske. A i ne moram znati što sve Hrvatska vojska ima, i volio bih kad bi netko rekao kad se u javnosti silnim napisima prekoračuje sigurnosna granica u otkrivanju vojne snage zemlje. Samo su mi potrebni njeni pouzdani znakovi moći koji nas čine sigurnima, a ne parade političara u pokazivanju tih znakova. Od konferencija o vojsci na kojima političari drže uvodne govore mnogo su mi draži, na primjer, tekstovi o ženama u uniformama, o životu i djelovanju naših vojnika u podosta zemalja svijeta, zatim blistave izvedbe vojnih zrakoplova na proslavama državnih blagdana, zauzimanje za obnovu obveznog vojnog roka... Volim čuti i kako imamo moćnu obrambenu industriju i velik izvoz oružja, ali ne kad se time kite političari koji bi se puno više trebali kititi rezultatima u drugim hrvatskim industrijama, u izvozu drugih proizvoda, u djelotvornom “oružju” koje bi ojačalo “obranu” zemlje od masovnog iseljavanja.
''U mirnodopskom stanju u kakvom jesmo, nas bi Hrvatska vojska trebala zanimati samo kao jamac sigurnosti'' Sta bez ulaganja u vojsku daj se sredi stari i prekini baljezgati..........