Da je Marko Perković Thompson ljevičar on bi već odavno bio proglašen najboljim hrvatskim rokerom. Da je malo više ljeviji nego desniji sigurno bi da bi ove godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja pjevao na središnjoj proslavi u Kninu. No kako nije, izmješten je u Slunj.
I u Slunju se pojavila ista ikonografija već uobičajena na Thompsonovima koncertima. Nekoliko lica u crnim košuljama i poneko s ustaškom kapom. Sve je pak još začinio sam Thompson s uzvikom “Za dom – spremni!”, kojim počinje njegova megapopularna pjesma “Bojna Čavoglave”. Bilo bi napokon zanimljivo saznati tko su ti pojedinci, čime se bave, koliko su stari i gdje žive te koliko škole imaju. To je za razliku od kompleksnog fenomena Thompson jednostavno tehničko pitanje. Tako bi se ujedno moglo pripomoći i samom razumijevanju fenomena Marko Perković Thompson.
Taj fenomen nije iznikao sam od sebe nego je i za njega mnoštvo razloga, od društvenih, političkih do ratnih. Thompson je nastao zbog nikada riješenih suprotnosti nastalih još u vrijeme Drugoga svjetskoga rata koje još uvijek imaju važnu ulogu. Te podjele utječu i na naša sadašnja razmišljanja. Uopćeno bi se moglo reći da je uz Thompsona konzervativniji i nacionalniji dio Hrvatske. Uz njega su “ognjištari”, a protiv njega su “antifašisti”. Danas su te podjele jako duboke. A nekada je cijelo društvo bila jedna velika općenarodna fronta, svenarodni pokret otpora protiv srpske agresije. Iz toga je pokreta izašao i sam Thompson.
Nakon pojave Čavoglava, Thompsona se pretvara u nacionalni mit. To mitsko obilježje je zadržao i danas. To je vrlo važno u fenomenu Thompson. Njegove ga pristaše obožavaju i zbog tema njegovih pjesama koje najčešće pjeva – o domu, domovini i domoljublju. Vlastima je očito stalo do prestanka jednodimenzionalnog domoljublja. Zato se sada i traže novi obrasci proslave najvažnijeg nacionalnog praznika, u kojem se domoljubna manifestacija neće pretvoriti u estradno-politički dernek. Model kojega je oličavao Thompson očito se već istrošio. Zbog te odluke, vladajuća stranka vjerojatno će izgubiti i dio svojih pristalica.
Thompsonov način proslave vjerojatno će uskoro dobiti i svoju konkurenciju. To bi ujedno mogla biti i mala samohvala vlasti svojom demokratskom širinom. Protivnici udaljavanja vlasti od Thompsona mogli bi to proglasiti dodvoravanjem našim antifašistima i našim susjedima. I za jedne i za druge, Thompson je oličenje zagriženog Hrvata radi kojega je Marku Perkoviću već nekoliko vlasti uskratilo medijski prostor. Vrhunac apsurda takvoga odnosa prema njemu ipak je bio nedopuštanje da može pjevati u pulskoj Areni. U isto je vrijeme bez ikakvih zapreka odobren koncert Lepe Brene, usprkos tome što je Thompson bio hrvatski dragovoljac, a Brena se na početku srpske agresije šepurila u uniformi agresorske JNA. Ta činjenica nije smetala samo Thompsonu nego i mnoštvu tzv. običnih Hrvata.
Oni se sigurno nadaju da će buduće proslave Oluje biti pretvorene u jednu zajedničku proslavu.
Napokon imamo Hrvatsku odvojenu od zlocinacke Jugoslavije. Mnogi smo vani ali svejedno je volimo .Ako ustreba uvijek cemo je nanovo braniti. Volimo svoje tuđe postujmo.