Za koji dan, 2007. godine, navršit će se točno trideset godina otkako je Milan Moguš ušao u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Tada, 1977., pedesetogodišnjak, već u Hrvatskoj i u inozemstvu priznati jezikoslovac, specijalist za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, Moguš je izabran za izvanrednoga člana HAZU. Redoviti je član Akademije postao 1986., a već godinu prije počeo je njegov do danas neprekinut, nezaustavljiv “pohod” po svim visokim dužnostima u toj uglednoj kulturnoj ustanovi.
U malo više od dva desetljeća
Moguš je bio tajnik Akademijina Razreda za
filološke znanosti, glavni tajnik Akademije, potpredsjednik
Akademije, a od početka 2004. do danas predsjednik HAZU. Na toj će
dužnosti ostati još pune tri godine drugoga mandata, koji su
mu “besmrtnici” golemom većinom na nedavnoj
izbornoj skupštini tajnim glasovanjem potvrdili.
Može li znanstvenika takva renomea i iskustva, osobu besprijekorna
habitusa pravoga gospodina, mudra i staložena “plesača na
žici” u uvijek u Hrvata opasnim političkim sferama,
vješta i sposobna organizatora dokazana u
višedesetljetnom sudjelovanju u vođenju složena organizma
ustanove koja se sastoji od devet umjetničkih i znanstvenih razreda,
desetak muzejsko-galerijskih jedinica, još više
istraživačkih zavoda u Zagrebu i još desetak hrvatskih
gradova, može li, dakle, čovjeka takvih osobina izbaciti iz ravnoteže
jedno obično nepotpisano pismo što vrvi teškim
optužbama na njegov račun i objedama da vodi HAZU krivim putem? Posve
sigurno ne!
Akademik Milan Moguš s indignacijom odbija i samu pomisao da
bi komentirao dopis nepoznatog nekog tko se nije usudio čak ni staviti
potpis na optužujući tekst odaslan svim akademicima nego se zaklonio
iza “kolektivne odgovornosti” fantomske Lige za
opstanak HAZU. S “običnom”, ljudskom
čašću i dostojanstvom obnašatelja jedne od
najuglednijih funkcija u hrvatskom društvu, predsjednik HAZU
Milan Moguš gospodski ignorira to kukavičko podmetanje. I na
tome mu valja čestitati.
Druga je pak priča treba li se na isti način Akademija i njezino
vodstvo oglušivati i na argumentirane, nimalo anonimne
primjedbe koje kadšto s opravdanjem stižu, i izvan i iz
redova samih akademika, u vezi s (ne)prilagođavanjem HAZU zahtjevima
novoga, modernog vremena. Istina, u javnosti se kadikad
pogrešno misli da Akademija “ništa ne
radi” i da su akademici tek više-manje časne
znanstvene i umjetničke starine koje (ne)zasluženo uživaju
društvene i materijalne privilegije. I to je, dakako, posve
kriv pogled. Nekad izazvan mahom politički motiviranim povremenim,
kampanjskim udarima na sve hrvatske kulturne svetinje (poput Akademije,
Matice hrvatske, Sveučilišta itd.). Nekad potaknut potpunom
neinformiranošću šire javnosti o radu i ulozi
HAZU.
Uglavnom, Akademiji, pa i njezinu predsjedniku, ne bi
škodilo malo manje osjetljivosti na kakvu kritičku zamjedbu,
a mnogo bi joj koristilo više spremnosti na otvoren javni
dijalog. To je minimalan demokratski uvjet bez kojega HAZU ne može i u
21. stoljeću zadržati status mukotrpno stjecan u dugih 150 godina svoga
postojanja.
