Zoran Milanović ipak je postao sljedbenik, ali ne Kolinde Grabar Kitarović - kako je to ona sinoć rekla u (valjda) posljednjem predsjedničkom gafu, misleći na nasljednika - nego Krisa Kristoffersona i Sinead O'Connor koja nam uskoro dolazi u tu istu Tvornicu u kojoj je Milanović slavio predsjedničku pobjedu.
Dogodilo se to kad je u izbornoj nedjeljnoj večeri u Tvornici kulture Milanović zahvalio Kolindi Grabar-Kitarović, pa onda ostrašćenim SDP-ovcima koji su počeli netolerantno zviždati počeo govoriti u mikrofon "ne ne, nemojmo to raditi".
Pristojna i fina gesta novog predsjednika, a čini mi se da je to na televiziji gledala i Kolinda prije izlaska na pozornicu i govora HDZ-ovcima. Kojima su u "njihovoj" dvorani Milanovićev govor stišali, pretpostavljam za kaznu. Sve je djelovalo isuviše naštimano i slično, pa je i ona na isti način spomenula Milanovića, valjda se nadajući da će i tu svi početi fućkati, a ona se pokazati u sličnoj ulozi mirotvorca visokih demokratskih standarda.
Video: Pobjednički govor Zorana Milanovića
I vidi vraga bilo je baš tako, razdraženi HDZ-ovci počeli su zviždati, a Grabar-Kitarović krenula s "ne, ne..." i ponudila savjetničke usluge novom predsjedniku, zahvalila mu, pa je okrutna izborna bitka u kojoj su pljuštale uvrede i prozivke završila idiličnim međusobnim uvažavanjem, općim isprikama, ponudama i nadama, kao da smo na izboru za mis svijeta, a ne političkih protivnika.
I to bi valjda trebalo simbolički pokazati da smo te noći, na završetku izbora novog predsjednika postali uljuđenija, tolerantnija zemlja sklona demokratskim mehanizmima i pravilima. Vjerojatno i jesmo, ovaj puta zahvaljujući retorici Milanovića, čovjeka kojemu niti jedan, ali baš niti jedan politički analitičar nije predviđao pobjedu. Tolika je, naime, bila fascinacija domaće javnosti notornom HDZ-ovom "mašinerijom", u čiju izbornu djelotvornost nisu sumnjali niti najveći protivnici HDZ-a.
Mašineriju koja je potrošila skoro pet i pol milijuna kuna u kampanji, za razliku od Milanovićevih milijun i pol, ali niti ogromni novci nisu nadomjestili ili prikrili većinom prazne fraze i floskule koje smo slušali od Kolinde Grabar Kitarović, a niti ozbiljne gafove i iskliznuća savjetnika koji će teško više ikome biti savjetnici. I opet je skoro milijun ljudi glaslo za takvu opciju, a samo stotinjak tisuća ljudi više za Milanovićevu "normalnu". Pribrojimo li im još par stotina tisuća desnih koji su ostali iza Škore, jasno je da je teško govoriti o ikakvoj stvarnoj pobjedi centra ili liberalnih, osim simboličkoj.
Smrknuta lica Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića koji su pljeskali iza Kolinde govorila su da se radi samo o hinjenoj pomirljivosti, jer glavna bitka tek predstoji, i u HDZ-u i s protivnicima HDZ-a, a ona će bti ozbiljnija od ove koju smo pratili zadnjih tjedana. No, Milanović je u barem "relaksirao" javni prostor ovih par tjedana, što je možda i važnije od stvarnih ovlasti predsjednika.
Pa se u nedostatku stvarne snage predsjednika, i toliko spominjani karakter pokazuje kao moguće oružje. Milanovićevo otrežnjavanje i skromnost u Tvornici pokazali su spram inače trijumfalističkih HDZ-ovaca da je znati kontrolirati vlastite redove i sljedbenike, te im ne podilaziti i povlađivati, jedna od kvaliteta javnih osoba. Kvaliteta koje kod nas nasušno nedostaje. Naime, kod nas će te rađe javno razapeti ili populistički nahuškati vlastitu svitu na nekoga, kako to rade političari ili glazbenici poput Thompsona. Čak i na "svoje" desne, kako su to međusobno radili Škoro ili HDZ u kampanji, ako ti desni nisu dovoljno konzervativni ili desni po njihovim mjerilima.
Pa je ovakva Milanovićeva gesta pred "razjarenim" SDP-ovcima doista podsjetila na Krisa Kristoffersona. On je, naime, 1991. u newyorškom Madison Square Gardenu, na televizijski prenošenom gala-koncertu povodom 30 godina rada Boba Dylana, prišao gošći Sinead O'Connor ispred mikrofona - kojoj je zviždao konzervativni dio publike ne davši joj da počne pjevati, radi prethodnog trganja fotografije pape Ivana Pavla II. na američkom talk showu - i rekao joj na uho, ali pored mikrofona, da ga svi u dvorani i milijuni pred televizorima čuju, "don't let the bastards get you down". Ili, otprilike, "ne daj da te gadovi pokolebaju". Kristoffersonove riječi sasvim jasno čula je njegova (i Dylanova) publika, kao i Milanovića njegova, pa se tim više radi o važnom potezu, jer je uvijek bilo časnije prvo "nemilosrdno" počistiti "gadove" iz vlastitih redova, pa tek onda iz tuđih. Za početak "normalnosti" već je i to optimistična promjena, makar na razini retorike.
Autor članka podrugljivo komentira nastup sadašnje predsjednice i njeno čestitanje Milanoviću, a zaboravlja da prije 5 godina Milanović UOPĆE nije čestitao predsjednici kao premijer. Neobjektivnost i navijačka pozicija autora članka . Jadno!