Pobjedu na predsjedničkim izborima iznio je kandidat s najvećom šansom da izgradi izvornu političku poziciju. I to je bio ključ ovih izbora. Raspolućena desnica, pojava Miroslava Škore i nesretni pakt s Milanom Bandićem tek su drugorazredni razlozi izbornog fijaska Kolinde Grabar-Kitarović. Isto kao što je pri dnu liste uzroka njezina poraza politički smjer u kojem plovi HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem. Kada je pozicija predsjednika u pitanju, mainstream birači koji čine većinu, bez obzira na to pripadali lijevom ili desnom centru političkog spektra, zaziru od ekstrema, ne vole zastranjivanje, a istovremeno priželjkuju snažnu osobnost i političku autentičnost.
Predsjednički izbori visoko su personalizirana politička utrka u kojoj stranačka mašinerija osigurava logistiku i potporu na terenu, ali prevagu odnose karakteristike osobe koja se natječe. Ako izuzmemo specifičnosti iz doba vladavine Franje Tuđmana, tako je bilo 2000., 2005., 2010. i 2015. Nakon desetogodišnje Tuđmanove ere, uslijedila su dva dominantna mandata Stipe Mesića koji je, za razliku od Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, izgradio autentičnu političku poziciju na Pantovčaku i na najbolji način iskoristio položaj predsjednika Republike kao korektiva vlasti i osobe koja svojim postupcima usmjerava društvenu klimu. Vanjskopolitička dimenzija predsjednikova djelovanja tu se pokazala irelevantnom kada je politički rejting u pitanju.
Mesićeve vanjske politike nitko živ ne pamti, ali tvrda i funkcionalna kohabitacija s Ivom Sanaderom i umirovljenje generala s političkim ambicijama postali su dio nacionalne političke memorije. Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović nisu u svojim mandatima uspjeli u procesu identifikacije funkcije predsjednika sa svojom osobnošću stvoriti autentičnu politiku, što je bio ključni razlog gubitka drugog mandata. Povijest se ponovila u još jednom detalju koji bi lako mogao postati matrica ponašanja birača na predsjedničkim izborima. Oboje su došli na vlast u trenutku kada su bili kandidati opozicijske političke opcije, a poraženi su na izborima nakon prvog mandata kada ih je podržavala stranka na vlasti. Iz čega se može zaključiti da birači svjesno na Pantovčak biraju političara koji će biti korektiv Banskim dvorima. Mesić je predsjednik postao kao treća opcija na sveopćem valu demokratskih promjena nakon Tuđmanove smrti, a drugi mandat osvojio je kad je već Sanader bio premijer.
Na korak naprijed u demokratskom razvoju hrvatskog društva upućuje i činjenica da se politika nezamjeranja nikome, a sviđanja svima ponovno pokazala promašenom. Upravo u tom segmentu Zoran Milanović ima veliku šansu ponoviti mandat za pet godina. Njegova osobnost ne dopušta oportunizam, a hoće li mu karakter pomrsiti račune u građenju ustavnog nestranačkog autoriteta, vidjet će se uskoro.
Siniša Hajdaš Dončić o Milanovićevoj pobjedi
Hrvati brzo zaboravljaju kakav je to covjek, sjetit cete se vi Kolinde uskoro i pitati se sto nam je ovo trebalo?