Najčešće pitanje uoči drugog kruga predsjedničkih izbora jest što će se bitno promijeniti u državi zasjedne li na Pantovčak nekadašnji premijer ili ako aktualna predsjednica ostane na istoj funkciji i sljedećih pet godina. Iako predsjednik nema velike operativne ovlasti, neosporno je da on svojim djelovanjem, kako u odnosu na izvršnu vlast tako i na vanjskopolitičkom planu, daje osnovni ton državnoj politici i određuje smjer u kojem se društvo kreće. Kako korijen predsjednikova političkog djelovanja proizlazi iz sustava vrijednosti koje zastupa i koje ga definiraju kao političara, nije svejedno hoće li na Pantovčaku nakon nedjelje stolovati Kolinda Grabar-Kitarović ili Zoran Milanović. U programima oboje kandidata teško je izdvojiti konkretne točke na osnovi kojih bi birači mogli zaključiti da će netko od njih dvoje biti bolji predsjednik. Međutim, oboje su dobro poznati javnosti pa nema dvojbe da će velik dio birača sud donijeti na temelju njihove dosadašnje političke karijere.
Ideološki sraz
Aktualna predsjednica na vlast je došla na krilima Karamarkova HDZ-a koji je tada još uvijek u opoziciji okupljao širu desnu političku platformu. U međuvremenu je HDZ osvojio vlast, ali ju je Karamarko izgubio, a njegov nasljednik Andrej Plenković lišio se usluga desnice. Dugo su trajale napetosti na liniji Pantovčak – Banski dvori, projicirane kroz ideološki sraz novog vodstva HDZ-a i Kolindinih kadrova iz Karamarkova ideološkog lonca, što formalnih što neformalnih. Predsjednica se na koncu priklonila Plenkoviću i riješila se dvojice ključnih savjetnika koji su utjelovili desnu struju HDZ-a na Pantovčaku. Istodobno je napravila “ideološki“ zaokret izjavljujući da je „ZDS“ ustaški, a ne povijesni hrvatski pozdrav, što je bio povod konačnog raskola na konzervativnoj političkoj sceni, čije je krajnje desno krilo kao odmazdu predsjednici u političku orbitu izbacilo Miroslava Škoru.
Video - Sukob Zorana Milanovića i predsjedničina savjetnika Tomislava Madžara
Na vanjskopolitičkom planu predsjednica je bila među inicijatorima međunarodne političke platforme nazvane Tri mora, koja je prije svega trebala poslužiti jačem gospodarskom povezivanju zemalja od Baltika do Jadrana i Crnog mora, s ambicijom da nasuprot moćnim članicama postane faktor u kreiranju politika koje će odrediti budućnost EU. Iako ju je u početku Plenković ignorirao, ta je inicijativa do danas zaživjela kao službeni dio hrvatske vanjskopolitičke agende.
Površnom ocjenom, Milanovićev premijerski mandat nije bio izrazito uspješan. Kritičari i oponenti i danas mu spočitavaju lex Perković i zategnute odnose s Njemačkom kao našim tradicionalnim saveznikom iz kluba velikih. No s obzirom na nastale posljedice, to je manje važna crtica iz Milanovićeve karijere. Ključna negativnost njegove vlasti bilo je nesnalaženje u gospodarskim pitanjima i nemogućnost pronalaska rješenja za višegodišnji pad hrvatskoga gospodarstva. Međutim, valja podsjetiti na to da je gospodarska kriza počela prije njegova dolaska na vlast, a njezina dugotrajnost objektivno nije bila u tolikoj mjeri posljedica Milanovićeve nesposobnosti da se s njom nosi koliko nedostatka političke hrabrosti da mijenja specifičnosti hrvatskog gospodarskog sustava koji se tradicionalno oslanja na državu i javne investicije, a zanemaruje privatnu inicijativu.
Milanovićeva je vlast u biti bila kontinuitet svih dotadašnjih vlada koje su se oslanjale na golem javni sektor, što je i bio ključni uzrok dugotrajnog posrnuća nacionalne ekonomije. Njegov je najveći krimen što je propustio povijesnu priliku raskrstiti s takvim načinom vođenja države i pokrenuti reforme od kojih je ključna reforma javne uprave. To i jest razlog velikog razočaranja koje je kulminiralo valom iseljavanja stanovništva. Valja biti pošten pa konstatirati da se iseljavanje nastavilo istim intenzitetom i nakon Milanovića, a da je početak većih migracija domaćeg stanovništva koincidirao s njegovim premijerskim mandatom jer smo 2013. postali članica EU pa su nestale formalne prepreke za zapošljavanje Hrvata u većini europskih zemalja.
Oponenti mu i danas u kampanji kao najveći grijeh spočitavaju predstečajne nagodbe, ocjenjujući taj mehanizam liječenja insolventnosti u gospodarstvu kao „najveću pljačku nakon pretvorbe i privatizacije“. Činjenica jest da je sustav predstečajnih nagodbi u svojoj nesavršenosti mnogim kapitalistima poslužio za zadržavanje vlastitih pozicija na račun onih kojima su bili dužni, međutim s vremenom je zakon dorađivan, a na koncu je omogućio opstanak mnogim perjanicama domaće ekonomije. Ne treba zaboraviti da je Milanović zaratio s bankama na slučaju Franak, zakonski omogućivši tisućama ljudi da se iskopaju iz dužničkog ropstva u koji su zapali djelomice vlastitom nepromišljenošću i financijskom nepismenošću, a dobrim dijelom zbog nepredvidljiva tečaja švicarske nacionalne valute u kojima su krediti bili denominirani. Milanoviću će u nedjelju zasigurno dobar dio nekadašnjih dužnika u francima honorirati taj potez.
Vojske i službi nisu se doticali
A što kandidati nude za budućnost? Prema dosad izrečenom, ne previše. Ključnih resursa nad kojima predsjednik ima ingerencije gotovo da se nisu doticali. Vjerojatno s predumišljajem jer vojska, tajne službe i vanjska politika nemaju opipljiv utjecaj na svakodnevicu građana. S vrijednosno-ideološkog aspekta Milanovićeva pozicija političara lijevoliberalne orijentacije vrlo je jasna i on tu nema što skrivati. Zbog shizme na desnici, pozicija Kolinde Grabar-Kitarović mnogo je složenija. Iako je kandidatkinja demokršćanske opcije, puno je opreznija u iznošenju ideoloških stavova.
Parole poput one da se zalaže za jaku obitelj, bolji položaj mladih, dignitet braniteljske populacije i utjecajnije vjerske zajednice nisu dovoljno jasne pripadnicima desnokatoličke orijentacije. Uostalom, to su joj proteklih dana poručila trojica čelnika laičkih katoličkih udruga koje usmjeravaju dobar dio konzervativne javnosti – nju bi podržali u drugom krugu, kao što su podržali Škoru u prvom, samo ako se jasno izjasni protiv Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma, pobačaja i ovakvoga izbornog sustava. Za Grabar-Kitarović to je dvosjekli mač; pristajanjem na zahtjeve tih društvenih grupa pridobila bio dobar dio Škorinih glasača, ali izdala bi Plenkovića. Djelomičan izlaz iz tog začaranog kruga ponudio joj je upravo Plenković, angažirajući u kampanji Grabar-Kitarović svoje najljuće stranačke oponente. Ono što Kolinda ne može reći naglas, na terenu će izgovarati Milijan Brkić i Davor Ivo Stier.
i zadužio državu za 70 milijardi kuna hahah