U trenutku kad je samopouzdanje nacije na samom dnu odlučili smo napraviti scenarij uspjeha. Iako smo na temelju prikupljenih informacija bili poprilično sigurni da teza o ružičastom scenariju nipošto nije hohštaplerska, odnosno nerealna, u realizaciji priče suočili smo se s neobičnim problemima. Neki od vodećih analitičara, suočeni s dubinom krize i izrazitim rizikom zaduživanja u predstojećem razdoblju, rekli su nam, citiramo jednog od njih, da moraju “jaaako puuuno misliti”. Na kraju nisu odgovorili ništa. Njihov skepticizam proizlazi ponajprije iz nepovjerenja prema odlučnosti političkih decision makera. Međutim, ako znate kako i ako ste dovoljno odlučni, onda su i najoptimističniji scenariji mogući.
Evo nekoliko teza zašto je logično očekivati da nam ubrzo bude puno bolje. No prije toga moramo upozoriti da je skepticizam prema neznanju i neodlučnosti političkog establišmenta opravdan te predstavlja ključnu prepreku svim, a ne samo ružičastom scenariju. Je li moguće da premijer Milanović nije buncao kad je rekao da ima lošu vijest za pesimiste – 2014. će biti bolja?!
Nevolja je šansa
Krenimo redom. Prvo, sav optimizam za budućnost može se zapravo crpiti iz trenutačno najvećeg problema. Golemog i potencijalno jako opasnog javnog deficita. Ta nevolja natjerat će nas na promjene i odlučne poteze. Zapravo je sreća u nesreći što će nas taj deficit uvesti u europsku proceduru smanjivanja prekomjernog deficita. Uz nadu da se ministar Linić ipak neće odlučiti za dizanje poreza, što bi dodatno urušilo ekonomiju, procedura prekomjernog deficita natjerat će nas na rezove u javnom sektoru te ćemo sasvim sigurno u roku od jedne do tri godine imati znatno učinkovitiji državni aparat. Velika stvar za društvo. Ako Vlada brzo uspije realizirati davanje autocesta u koncesiju, onda već sljedeće godine može uprihoditi 20-30 milijardi kuna te praktički elegantno zatvoriti fiskalnu rupu. Makar privremena stabilnost fiskalne pozicije može biti dobra zadrška ne samo za dizanje investicijskog rejtinga nego može pružiti osjećaj sigurnosti zahvaljujući kojem će biti manje brljajućih, histeričnih mjera.
No nužno je da i pored prihoda od koncesije na autoceste ide odlučno restrukturiranje javnog sektora, koji je ključ svih hrvatskih problema. Naime, koncesija na autoceste inače bi se mogla pokazati dvosjeklim mačem. S jedne strane možemo riješiti problem financiranja u 2014. težak ukupno 48 milijardi kuna te sravniti fiskalni deficit na razinu koju EU dopušta, ali ćemo nakon 2014. morati riješiti financiranje kredita za autoceste. Usto sada HAC i ARZ nisu uključeni u statistiku javnog duga koji je dosegao 59,6 posto BDP-a, a nakon koncesije bit će uključeni te će javni dug iznositi 71 posto BDP-a. Zvuči lošije, ali ne kao drama ako se fiskalna stabilnost u 2014. iskoristi za ubrzane reforme. U pozadini te ključne priče već se događa slaganje investicijskog mozaika koji bi dosta mogao eksplodirati kao ugodno iznenađenje u roku od godinu do dvije. Primjerice, guverner Vujčić već radi na lansiranju joint initiative sa Svjetskom bankom, EBRD-om i Europskom investicijskom bankom na četiri krupna i vrlo važna programa. Prvo je financiranje infrastrukture.
Potencijalno se radi o golemim iznosima koji će ući u Hrvatsku i osigurati znatan doprinos rastu BDP-a. Zatim, traže se rješenja sa sve tri važne svjetske, odnosno europske institucije za sufinanciranje fondova EU. Ti fondovi sigurno će sami po sebi donijeti zamah, a ako se taj potencijal poveća sufinanciranjem, razvojna priča postaje puno krupnija i još važnija. S WB-om, EIB-om i EBRD-om priča se i o garancijskoj shemi za kredite za mala i srednja poduzeća, a to bi barem djelomično moglo odmrznuti kreditiranje tog dijela gospodarstva čija je agilnost od presudnog značaja za razvoj cijelog društva. Zaključno, tu je i pitanje udjela važnih financijskih institucija u financiranju kapitala za tvrtke koje izlaze iz restrukturiranja. Sve ove mjere mogle bi biti bitan kišobran oporavka, a ako tome pridodamo pripremu dosad najboljeg programa financiranja preko HBOR-a, onda raste težina argumenata za realni optimizam.
A ako ovome pridodamo potencijale velikih investicija u pripremi, onda nam još samo fali da kao zvučnu kulisu ovog scenarija u pozadini zamislimo “Imagine” Johna Lennona, našalio se jedan visoki javni dužnosnik s kojim smo komentirali situaciju. Samo da nije u kreštavoj izvedbi Yoko Ono.
Šalu na stranu, uopće nije nerealno očekivati početak niza vrlo važnih investicija krajem 2013. i tijekom 2014. godine. Potencijali su toliki da bi pasivni HDZ mogao u nevjerici gledati kako Kukuriku koaliciji ponovno rastu šanse za pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima te će sasvim sigurno morati primijeniti puno konstruktivniju, a manje demagošku javnu strategiju političkog obračuna. To bi pak moglo fascinantno podići opću razinu pragmatizma i konstruktivizma kompletnog političkog spektra koji je trenutačno poprilično populistički iracionalan. Neprocjenjiv plus za Hrvatsku.
Napokon HEP-ove investicije?
Nešto više o investicijama: ovotjedni britansko-hrvatski forum u Londonu zapravo je samo podsjetio na dugo spominjane projekte s potencijalima. Za autoceste su, ponovimo, zainteresirani najveći svjetski igrači i naši mirovinski fondovi. Resorni ministar Hajdaš Dončić morat će u privatizaciju gurnuti i kroničnog gubitaša Croatiju Airlines te se tako riješiti dijela problema. Tu je i desetak velikih projekta s područja energetike i infrastrukture ili turizma koji su vrlo intrigante investicijske priče. Brijuni Rivijera, Makarska, Imperial, Maestra, LNG, termoelektrana u Osijeku, privatizacija Petrokemije, nova operativa Lučke uprave Rijeka, terminali u Gaženici i Dubrovniku, zračne luke Osijek i Krk, Luka Vukovar... dio su hrvatske ponude svjetskom kapitalu. Ako Linić i još poneki antipoduzetnički i svađalački nastrojeni ministri ne budu iznova i iznova pucali Hrvatskoj u noge, Lijepa naša mogla bi napokon ponosno prohodati svjetskom modnom pistom velikih investicija.
I još malo Johna Lennona i Imaginea, tj. vizija jedna visokog dužnosnika koja je zapravo moguća: “zamislite Hrvatsku u kojoj kreću investicije na krilima ulaska u EU i novog Zakona o strateškim investicijama. Zamislite Hrvatsku u kojoj je HEP nakon više od 20 godina konačno uspio realizirati investicije u Plomin i još jednu važnu hidroelektranu. Zamislite Hrvatsku u kojoj Zakon o radu više nije toliko rigorozan i antipoduzetnički. Zamislite kako će funkcionirati privatizirani Cargo, CA, HPB, CO, hoteli... U njih će se ulagati i istodobno im se povećavati učinkovitost. Istodobno će rasti indeks potrošačkog optimizma te će se zamašnjak rasta sve jače klatiti. Domaća potrošnja više neće imati negativan doprinos rastu, a sindikati će biti što slomljeni, što smireni. Ako se još EU oporavi nakon bankovnog asset quality reviewa na proljeće iduće godine....” Ministar Linić, čovjek u godinama za mirovinu, moći će odahnuti i otići će na jako dugu partiju karata s prijateljima.
Dobro, nećemo baš zamišljati, što su nam također sugerirali visoki izvori, da će Rusi kupiti Inu od MOL-a te potom u Jadranu pronaći toliko nafte i plina da ćemo morati osnovati sovereign wealth fond kako bismo što lakše upravljali golemim bogatstvom koje će nam stizati iz podzemlja. Ne trebamo biti nerealni, a ni skloni halucinogenim drogama.
Treba ostati čvrsto na nogama te uporno inzistirati na rezovima troškova u javnom sektoru te reformama zdravstva, obrazovanje i socijalnih davanja. Zvuči kao fraza, ali samo tako možemo stvoriti kompetentnu i dugoročno konkurentnu Hrvatsku. Reforme plus snažna podrška i poštivanje privatne inicijative vrlo su jednostavna, gotovo banalna formula uspjeha ako političari za to imaju muda.
>>Milanović: Neće biti novih poreza, to je netko izmislio
joj ! pa jednom bude bolje, ako ne 2014, bit će 2015, ako ne te ,onda sljedeće 2016, naravno on će i dalje imati primanja preko 20 tisuća kuna plus sve besplatno kak to već ide, a mi obićni smrtnici, ko živ ko mrtav!