Nedjeljna pojava umirovljenog admirala Hrvatske vojske, osebujnoga Davora Domazeta Loše, na državnoj televiziji valjda je podjednako iznenadila i njegove simpatizere i njegove osporavatelje. Pozivanje admirala Domazeta u emisiju Nedjeljom u 2 možda je pokušaj “uljepšavanja” u posljednje vrijeme sve lošijega dojma o objektivnosti HRT-a, a vjerojatno još i više zbog sve slabijeg dojma spomenute emisije. Kao da je Domazetov dolazak u emisiju Aleksandra Stankovića imao namjeru popraviti imidž i televizije i njezina urednika. Nakon ustrajnih i opravdanih no već pomalo dosadnih braniteljskih prosvjeda Stanković im je kao javni protuudar u svoju emisiju doveo branitelja koji se jedva brine o svome bolesnome djetetu. Braniteljev teški život kao da je trebao biti javna pljuska braniteljskom vođi Đuri Glogoškom. Oskudni život branitelja s bolesnim djetetom trebao je očito biti kontrapunkt Glogoškom i njegovoj visokoj mirovini. Kakve veze ima oboljelo dijete sa stopostotnim ratnim vojnim invalidom?! Kao da se kanio stvoriti javni odium na prosvjednike i Glogoškog. Kao da je čovjek sam sebi odrezao noge da bi imao visoku vojnu mirovinu!? Domazetov je dolazak na HRT, nakon petnaest godina, valjda trebao pokušati neutralizirati stalno televizijsko izmišljanje društvene i političke realnosti i njezino pretvaranje u pseudorealnost.
Nakon što je A. Stanković preko nesretne sudbine oca oboljeloga mladića pokušao posramiti Đ. Glogoškoga i prosvjednike iz Savske te izazvati pučki gnjev, iduće je nedjelje u studio doveo novinara, samosvojnog kazališnoga kritičara i hrvatskoga branitelja Tomislava Čadeža. Čadež je pokazao da ne dijeli političke i svjetonazorske vrijednosti i stavove hrvatskome društvu i državnom televizijom nametnute podjele na “ustaše” i “partizane”. Pokazao je da pripada većinskim tzv. normalnim Hrvatima koji nisu ni pobornici ni sljedbenici nametnutih podjela. No usprkos tome nismo dugo trebali čekati da se na HRT-u u središnjem Dnevniku pojavi neupitni demokrat Ivan Fumić, bivši djelatnik KOS-a i zadnji vojni JNA tužilac zagrebačke vojne oblasti. Premda je rođen 1930., u biografiji se spominje da je bio i u partizanima. Temeljem toga je bio i višegodišnji predsjednik Saveza antifašističkih boraca! Valjda se u partizane išao boriti s praćkom! Jednu od novoniklih antifašističkih udruga vodi i bivši oficir JNA i zagrebački predavač pitomcima te iste JNA, Zoran Pusić, rođen 1944. Ispada da su danas najveći ovdašnji antifašisti i demokrati bivši slobodari demokratske JNA! Još se najuvjerljivijim hrvatskim antifašistom čini bivši predsjednik Stipe Mesić. On je svoje sudjelovanje u partizanima sveo na svojevrsnu urbanu legendu posredstvom nekadašnjega partizanskog političkog komesara, akademika prof. dr. Dušana Bilandžića. On je pričao da je za visokih snjegova na Papuku u svome ruksaku nosio malenoga Mesića rođenoga 1934. godine. Mesić je zapravo i rodonačelnik obnove današnjega antifašizma.
U hrvatskoj medijski i politički nametnutoj podjeli na antifašiste i one druge nameće se zaključak da, ako postoje antifašisti, onda moraju postojati i njihovi fašistički antipodi. Jedino se nikako ne može utvrditi tko su ti fašisti. Nitko ne spominje da su u tragičnoj i traumatičnoj nedavnoj hrvatskoj prošlosti i ustaše i partizani bili samo manji dio hrvatskoga naroda. Većina Hrvata bili su domobrani. Nisu pripadali ni jednom ni drugom rubu hrvatskoga nacionalnog korpusa. Slično je i danas. Većina Hrvata ne pripada ni današnjim “antifašistima” ni “fašistima”. Ljudi su naprosto obični Hrvati neuvučeni u politički isforsirane ideološke podjele. Premijer Zoran Milanović čak se ne ustručava i logoreično ponavljati i uvjeravati da su stare ideološke diobe i danas odlučujuće. On ih je manihejski sveo na crno i bijelo poručujući narodu da će se idući izbori svesti na “mi ili oni!” Tako se nekadašnji ideološki arheraskol i danas obnavlja kao kvazirealnost da bi opet služio nacionalno štetnoj i retrogradnoj politici.
>> Šeks: Milanović želi svojim mišićima nadjačati autoritet predsjednice
Zoki ti više nećeš biti premijer, nek ti bude jasno.