Cirkusu Zorana Milanovića zvanom lex Perković došao je kraj. Zatvara se i valjda se više nikad takvo što neće ponoviti, čak i ako je lakrdijašenje u premijerovoj areni nekome bilo zabavno. Nacija se više nikad ne bi trebala zbog tko zna kakvih tvrdoglavih i iracionalnih razloga jednoga čovjeka, makar on bio i premijer, toliko baviti nečijim kaznenopravnim problemom koliko god kao društvo jesmo ili nismo dužnici tog okrivljenika.
Što je država i većina medija svojedobno radila Anti Gotovini i drugim generalima tražeći topničke dnevnike! Nitko se tada u državnim strukturama nije našao da kaže, kao sada za Perkovića, da se zakoni mogu i drugačije tumačiti. S tim da je Haag to i potvrdio. A što ako nakon svega Perković još bude i oslobođen u Njemačkoj!
Država, a onda silom okolnosti mediji, politika, pravosuđe i društvo, uzalud su potrošili enormnu količinu energije na slučaju Perković.Apsurdno je da je vlast možda i nepotrebno na sebe navukla stigmu zaštitnika komunističkih negativaca, dajući argumente onima koji tvrde da štiti samu sebe. Podmuklim inaćenjem Njemačkoj i Europi na pogrešnoj temi i u pogrešno vrijeme voljom jednog čovjeka pokušali smo se kao država praviti važni, ravnopravni i suvereni u velikome svijetu, a na kraju smo ispali samo veliki papci.Izgubili smo nešto od međunarodne vjerodostojnosti baš kad nam je to bilo najpotrebnije jer je fokus europske javnosti ionako bio usredotočen na novu mladu članicu, na koju su mnogi gledali sa skepsom.
Tko zna kada i tko zna gdje obit će nam se o glavu poljuljano povjerenje. Španjolsko odbijanje postupanja po hrvatskom europskom uhidbenom nalogu prije ukidanja vremenskog ograničenja te puštanje na slobodu uhićenika kojeg smo tražili samo je jedna od manifestacija izazvanog nepovjerenja. A nakon pravosudno-političke cirkusijade kojoj nitko ne može dokučiti svrhu i smisao osim onog zbog čega je slučaj i nazvan lex Perković, kao pouka nam ostaje pitanje s kojim je sve i počelo, a s vremenom je samo podebljavano.
To nije pitanje “Premijeru, što je vama, Vladi i SDP-u to trebalo?” nego “Što je Hrvatskoj to trebalo!?Tko je Josip Perković da Hrvatska postane njegov talac!? Tko je Zoran Milanović da Hrvatska bude njegovom žrtvom? Na nezabilježen način instrumentalizirano je zakonodavstvo i rađen pritisak na pravosuđe. Vlast koja se s pravom vrijeđala što je se naziva “nenarodnom” kao rijetko tko omalovažavala je institucije države i pokušala im rušiti autoritet “satirično” ih proglašavajući nehrvatskima. Izrugivanje s pravom, povlačenje za nos europskih partnera, junačenje, premda ulica zna i bolji izraz, pred svjetskom velesilom nije bilo ni smiješno kao kad dječak prijeti mišićavom gorostasu, pa ni groteskno jer je bilo očito da su svi argumenti na strani jačega.
Umjesto da prekine infantilno poigravanje, premijer danima šutke gotovo mazohistički prati kako njegov alter ego u formi “tajnog izvora” trivijalizira Vladu kao državnu instituciju koja se bavi proizvodnjom tabloidnih skandala. Što reći o vlasti koja čak i opravdanu reakciju predsjednika Vrhovnog suda, izbor kojega je i sama potvrdila, manirom internetskih anonimaca nazove sprdačinom!?
Što tek onda misle o kritikama ostalih? I onda se silno uvrijede kad “The Economist” napiše da je ta Vlada nezainteresirana za gospodarstvo u zemlji s previše nezaposlenih!? Premda, i to je nešto kad im već nije važno što selo kaže.
daj vec jednom posaljite ga da se narod rijesi Milanovicevog cirkusa u HR!