Marin Rončević, otac male Mile za koju se prije dvije godine sakupljao novac kako bi otišla na zahtjevnu operaciju u SAD, oglasio se na Facebooku. Komentirao je slučaj Dine Ljutića za kojeg se sumnja da je prokockao dio novca doniranog za liječenje bolesne supruge.
Prenosimo dio statusa.
"Dugo se nisam javljao jer smatram da je nepotrebno i jer ne želimo medijsku pojavnost. Bogu i dobrim ljudima hvala, Mila je i dalje dobro sto je za nas osobno najbitnije. Raste kao gljiva i brblja kao tata. Samo bolje priča engleski. Dok još netko čita, htio bi izraziti podršku ljudima s Banije i divljenje svim volonterima na područjima stradalim od potresa. Svaka cast, to je to srce i zajedništvo koji se vide uvijek kad je najteže. Postat će to rutina jednoga dana, treba vjerovati.
Javljam se zbog nečeg drugog, radi se o nečem bitnom, radi se o tome da je opet izigrano povjerenje dobrih ljudi koji su spremni odreci se zadnjih par kuna da bi pomogli drugima. Stvarno mi je Žao zbog toga, ali toga Će uvijek biti. Nije to samo u Hrvatskoj tako, toga ima svugdje. Mene to sigurno neće obeshrabriti i zaustaviti, a vjerujem da neće ni većinu drugih ljudi, jer odabiremo vjerovati u dobro.
Uopće ne znam od kud da krenem i sto da kažem po tom pitanju, jer bi htio reci stvarno puno toga, ali bojim se da ce ionako ovo biti najduži post ikad.
Novine su pune Dina, čovjeka koji je molio pomoć za svoju obitelj, dvoje djece i ženu teško bolesnu od raka da bi (navodno) do lipnja ove godine na kocku spalio preko 3 milijuna kuna. Iskreno se nadam da je bar dio love došao do obitelji. Ponavljam, ako je istina, on je u tom slučaju teško bolestan čovjek i napravio je svima ogromnu štetu – prvenstveno svojoj obitelji, ali u budućnosti i svim onim obiteljima koje budu tražile pomoć. Jer, nažalost, ovo nije prvi takav slučaj. Više su puta zakazivali i sustav i pojedinci i “humanitarne” organizacije. Žalosno, ali tako je. Po meni, uvijek je prvo zakazao sustav jer je trebao ranije dijagnosticirati takve anomalije i spriječiti ih na vrijeme te ih naknadno adekvatno sankcionirati. Nadalje, sustav je zakazao i prije toga. U ovakvim je slučajevima, posebice kakav je ovaj posljednji, sustav trebao pružiti psihološku pomoć, obratiti pažnju, osigurati uvjete da ta obitelj ima manje šanse da dodatno strada, nego sto na kraju jest. Bili su uglavnom sami u svemu, tek sad im se obratila krim policija kao prva služba koja je pokazala značajan interes za njih. Dina neću sudit. On je dugo molio pomoć, ne samo financijsku. Ne opravdavam ga nikako, zgrožen sam, ali za suđenje prvenstveno postoji nadležni sud – nije političar da se može izvuci s ukradenim milijunima. Nadalje, za neke postoji karma, za neke Božji sud, a za treće činjenica da ni kad izađe iz zatvora (pod pretpostavkom da je zaista kriv) za njega više neće biti normalnog života. I tko će biti žrtve toga? Njegova obitelj, ali i sve druge koje budu trebale pomoć.
Drugi dio posta je o Zakladi Mila za sve i implikacijama koje su nastale zbog ovog slučaja. Kako sam pratio komentare po društvenim mrežama, nije mi mogla izbjeći činjenica da pojedinci spominju našu Zakladu, neko naše “nestajanje”, fiktivnost djelovanja, da si postavljaju upitnike gdje živimo, što radimo i što nam je bilo s kućom. Prvo, veliki pozdrav svima. Mail mi je roncevic.marin@gmail.com, slobodno se javite ako vam je nešto potrebno.
Vama koji “brinete” za nasu cast, “nestajanje”, (bivšu) kuću, lovu koju (ni)ste uplatili i koji nemate nikakve zahtjeve - svejedno želim da dobijete odgovore na sva pitanja koja vas mulce i da budete sretni.
Nakon što je za Milu skupljeno i duplo više nego je bilo potrebno, članovi najuže obitelji uplatili su preko 800.000,00 kuna, očito ne radi Mile nego radi druge djece. Vrlo brzo došli smo na ideju osnivanja Zaklade, odnosno odmah nakon što sam proučio zakone i pravilnike i uočio nedostatke postojećeg sustava. Da je kojim slučajem sav novac u sklopu akcije bio uplaćen na Zakladu Nora Šitum (veliko hvala i pusa Đani i Ivici što su nam pomogli valjda prvi, od samog početka), ili bilo koju drugu Zakladu, država bi ga automatizmom proslijedila na sve sljedeće humanitarne akcije. Odbio sam uplatiti ukupan višak novca sa svojeg žiro računa u bilo koje državne institucije/programe, baš zato što sam htio biti siguran gdje, kada i koliko novca ide za što. Nisam ušao u rat s nikim, ali postojeći Zakon o Zakladama (i onaj o Zakladama i fundacijama prije njega) i sustav donošenja odluka za pomaganje u humanitarnim akcijama koji provodi država, za mene nije dovoljno transparentan i odluke ne donose oni koji bi trebali donositi – znaci medicinski profesionalci, a na temelju analize kompletne medicinske dokumentacije i svega ostaloga. Zato smo osnovali Zakladu", naveo je u statusu.
Rončević u statusu navodi popis djece kojom je doniran novac iz zaklade, kao i opreme koja je kupljena na račun Zaklade. Zahvalio se svima na donacijama te najavio kako rade nešto izvorno po pitanju personalizirane medicine i individualiziranog pristupa liječenju djece.
Nije nista ukro nemozes ukrast od lopova