Kako izborni poraz SDP-a i postizborna potraga za novim predsjednikom te stranke izgledaju iz perspektive EU?
Kao prvo, svi se slažu da je SDP izgubio izbore zbog Milanovićeva nespretnog pokušaja da se svidi biračima desnice retorikom koja je bila agresivna (suparnikova “stara” je “vojni lekar”), populistička (Stipe Gabrić Jambo na listi), bezrazložno nacionalistička (praktički svi naši susjedi ili nisu uopće država, ili su slijepo crijevo, ili šaka jada, ili “big shit”) i, povremeno, euroskeptična (“s Europskom komisijom se boriš, a ako je slušaš završiš kao Grčka”).
Pod “svi” mislimo na širok raspon od ljudi s Europskog instituta ugledne Londonske škole ekonomije i političkih znanosti do europskih socijaldemokratskih veterana koji najbolje poznaju prilike u SDP-u i Hrvatskoj, kao što je Austrijanac Hannes Swoboda (koji je svoju analizu dao pretprošle subote u našem prilogu Obzor).
Što ljudi koji prate zbivanja u Hrvatskoj iz perspektive EU misle o tome tko bi trebao biti nasljednik? O tome već nema unisonog mišljenja kao o ovome prvom. Ljudima je, zapravo, svejedno. Partija europskih socijalista (PES), politička obitelj kojoj pripada i SDP, nikad nije bila toliko politički homogena da bi imala stav, ili uopće da bi imala potrebu komentirati takve stvari u nacionalnoj politici i unutarstranačkom životu. S druge strane, SDP nikad, realno govoreći, nije uživao nekakav ugled među europskom socijalistima i demokratima. U smislu međunarodnih odnosa, SDP je zaista zapuštena stranka. Prvi njezin predsjednik Ivica Račan imao je taj komunikacijski hendikep da nije znao jezike. Drugi, Zoran Milanović, imao je taj hendikep da nije znao pronaći zajednički jezik. Činilo se da nije imao ni živaca biti na skupovima europskih socijalista na kojima je bilo očito da je nebitan i neutjecajan i gdje je, barem u jednom slučaju, bio kritiziran. A to njegova taština, slažu se i njegovi prijatelji u Europi, nije mogla podnijeti.
Tonino Picula u tom smislu zaista jest kandidat koji je, kao europarlamentarac, u dobroj poziciji da oživi SDP-ove međunarodne niti. No, s druge strane, općenito govoreći, je li ta međunarodna stranačka politika baš toliko važna? Sigurno nije važnija od nacionalne politike. A osim toga, europska socijaldemokracija u velikoj je krizi. U osam država članica EU koje su u posljednjih godinu i pol imale parlamentarne izbore socijaldemokrati su izgubili u Danskoj, Portugalu i Estoniji, ostvarili najgori rezultat u povijesti u Finskoj, Poljskoj i Španjolskoj, te zamalo najgori rezultat u povijesti u Velikoj Britaniji i Grčkoj. Čak i da ima odlične kontakte sa sestrinskim strankama u EU, teško da bi SDP mogao od njih nešto naučiti o tome kako dobiti izbore bilo gdje u Europi danas.
Međunarodni kut gledanja nije, dakle, presudan, ali jest važan kad ocjenjujemo kandidate jer iz tog kuta vidimo i tko je kako kapacitiran da bude državnik.
Troje kandidata ima iskustvo na temelju kojega možemo donositi zaključke. Ranko Ostojić u EU je upamćen kao jedini ministar unutarnjih poslova koji je na vrhuncu migrantske krize dolazio na sastanke Vijeća u Bruxelles samo da bi izrekao svoje, digao se i otišao. I druge zemlje bile su pod migrantskim pritiskom, neke i pod većim no Hrvatska, ali koliko znamo, nitko od drugih ministara nikad se nije dizao od stola jer poanta sjedenja za stolom je dijalog i traženje zajedničkog rješenja, a ne monolog i protestno ustajanje. Također, ono što je Ostojić zajedno s Milanovićem izveo na Bajakovu izazvalo je samo zgražanje i osudu u EU, a nikakav povoljan učinak nije imalo ni za Hrvatsku.
Orsat Miljenić u EU je ostao upamćen po sramotnoj epizodi lex Perković. Predložio je taj zakon na sjednici Vlade služeći se neistinama, branio ga u Saboru služeći se poluistinama, kapitulirao je (riječ koju je prije tri godine u naslovu upotrijebio ugledni list Wall Street Journal) pod pritiskom Komisije, a danas svoje osobne propuste skriva i umanjuje tako što pokušava svaliti krivnju na podčinjene, što nije baš liderska karakteristika.
Tonino Picula tu nedvojbeno bolje stoji od ovih dvaju kandidata. U slučaju lex Perković Picula je jasno, istog dana i u isto vrijeme kad i Aleksandra Kolarić, izjavio da hrvatska Vlada treba preispitati svoje inzistiranje na zakonu zbog kojeg je Komisija spremna uvesti sankcije Hrvatskoj. U slučaju sulude blokade Bajakova bio je prvi hrvatski političar koji je Vučiću u lice rekao da ne dopušta da Hrvatsku za fašizam optužuju ljudi koji su u svom životu imali fašističke epizode, ali istovremeno je stao iza priopćenja koje je odluku Milanovića i Ostojića nazvalo neopravdanom.
Gledano iz ovog kuta, koji nije jedini, nije presudan, ali nije ni nevažan, Picula je bolji kandidat od Ostojića i Miljenića.
>> Orsat Miljenić i Davor Bernardić predali kandidature za predsjednika SDP-a
