Milovan Đilas, vjerojatno jedan od najpoznatijih jugoslavenskih i svjetskih disidenata, sjeo je 1979. godine s novinarom i piscem Georgeom Urbanom i u dugom razgovoru za britanski magazin Encounter, dotakao se - između ostalog - i "repatrijacija" - dugo prešućivanu činjenicu da su britanske snage nakon rata izručile Jugoslaviji i SSSR-u do 40 tisuća ljudi koji su bježali iz zemlje te da su ih jugoslavenske vlasti poubijale.
- Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista - kazao je Đilas.
Njegova kritika jednako ide prema Britaniji, koja je mogla znati kakva će sudbina snaći te ljude, kao i prema Jugoslaviji koja je "arbitrarno zatvarala i ubijala ljude", i koja je u Koruškoj pobila vraćene u "odvratnom masovnom načinu svođenja računa".
Taj crnogorski i jugoslavenski političar, publicist i književnik, za kojega se često ističe da je bio nositelj partijske knjižice broj 4 , iza Tita, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja, od jednog od najbližih suradnika Tita, pada u nemilost vlasti kad 1953. u partijskom glasilu Borbi i teorijskom časopisu Nova misao niz članaka s liberalističkih pozicija.
U siječnju sljedeće godine isključuju ga iz partije, oduzimaju Orden narodnog heroja i čin rezervnoga generala i zatvoren. Kad mu 1968. vraćaju putovnicu, jedno vrijeme boravi u SAD-u, da bi se vratio u Jugoslaviju i krajem 80-ih godina prošlog stoljeća ponovno objavljivati svoja djela. U nastavku donosimo integralnu verziju intervjua.
Smatrate li i da je nasilna repatrijacija 20.000 do 40,000 Jugoslavena bila ispravna?
Ne, nije! Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali "kvislinške" vođe poput Nedića i policijske agente koji su s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu učinili. Silom su ih vratili i to je bilo duboko pogrešno.
Broj se penje i do 40.000...
Mislim da nije bio toliko jer smo mnoge četnike i njihove simpatizere uhvatili na jugoslavenskom tlu prije negoli su imali šansu pobjeći u Austriju. Ali Britanci su imali 20.000 do 30.000 ljudi u rukama, veliki broj Rusa, Kozaka i Vlasovih ljudi, koje su Britanci također repatrirali, neke od ravno u smrt, druge u sporu smrt u sovjetskim logorima.
Britanci su, tako tvrde, imali određene razloge za to što su učinili. Strah da ne naruše već nategnute odnose s Moskvom. Bojazan da bi Rusi mogli odbiti povratak britanskih snaga koje su pale u njihove ruke ako Britanci ne vrate Ruse. I sovjetska vlada koja je odbijala priznati da se ijedan njihov državljanin borio protiv komunizma i da je "oklijevao" vratiti se u domovinu.
Spreman sam složiti se i priznati da su Britanci imali određeni raison d'être (razlog) na svojoj strani, Sovjetski savez bio je hvaljeni saveznik čiju su vladu Britanci godinama smatrali ne toliko različitom od svoje. Ali ono što Britanci nisu shvatili , ili što u svakom slučaju nisu javno spomenuli, jest to da Sovjetski savez nije bilo normalna, da tako kažemo, nije bila legitimna država po bilo kakvim prihvaćenim standardima. Britanci nisu vidjeli da Sovjeti nisu imali neovisno sudstvo, da su MVD i NKVD (Ministarstvo unutarnjih poslova) bila jedina vlast u državi i da vraćanje ljudi u zemlju predstavlja izručivanje teroru. Začuđujuće je da su Britanci, s tako finim osjećajem za pravo i zakone, mogli biti tako nemarni u istraživanju pravde koja će biti vjerojatno stići te ljude.
Iznenađuje me kad kažete da SSSR – lojalni saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Njemačke – nije imao legitimiteta u 1945. Je li vaša vlada bila legitimna?
Još manje! Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva, bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini arbitrarno zatvarali i ubijali ljude, iz političkih razloga ili zbog toga što smo zaključili da su krivi. Osnova naše legitimnosti bila je tanja od one SSSR-a.
Razumijem da tako osjećate danas, dok razgovaramo u 1979.. Ali, je li takvo bilo vaše mišljenje i 1945., da su Britanci bili zavedeni u vezi povratka vaših bjegunaca?
Bit ću sasvim otvoren – mi uopće nismo razumjeli zašto su Britanci inzistirali da vrate te ljude. Vjerovali smo, gledano u ideološkom kontekstu koji je prevladavao u to vrijeme, da će Britanci imati razumijevanja za te izbjeglice, budući da su pobjegli od komunizma. Računali smo da će Britanci pokazati "klasnu solidarnost“" s njima, a neki od nas smo se pribojavali da bi ih mogli unovačiti za buduću borbu protiv komunističkih vlada, posebno protiv naše. Ali na naše veliko iznenađenje, nisu ništa od toga napravili, nego su ih nama predali u ruke. Sve je to bilo još više začuđujuće jer smo znali da mnogim Jugoslavenima (Hrvatima i drugima) koji su se našli u Britaniji kao ratni zarobljenici nije pratila opasnost od repatrijacije.
Rekli ste da je britanska vlada mogla imati neki, iako ne veliki razlog za prisilno vraćanje Rusa. Ali zašto je isporučila Jugoslavene? Vaša vlast nije imala moć nad Britancima.
To je, kako kažem, zaista zbunjujuće, ali sam to pripisivao vladavini urednih birokrata koji su željeli raščistiti stolove i zatvoriti slučajeve. Vidite, 20.000 do 30.000 Jugoslavena u Koruškoj predstavljali su teret Britancima. Morali su ih hraniti, dati im krov nad glavom, držati pod kontrolom. Jednostavan način da se iz tog izvuku bio je taj da ih pošalju natrag u Jugoslaviju.
Kažete li da je krivica britanske vlade mješavine indiferentnosti, nedostataka političke imaginacije i jednostavne imbecilnosti?
Prije svega imbecilnosti - trebali su pogledati karakter naše vlade kakva je bila tada i izvući zaključke. Da, Britanci su pogriješili kad su te ljude poslali preko granice, kao što smo i mi pogriješili kad smo ih sve pobili. U knjizi Wartime nisam skrivao svoje gledište da su ta ubijanja bila čin bijesne osvete.
Jeste li tako mislili i 1945.?
Bio sam u Crnoj Gori kad sam čuo vijest o masovnim ubojstvima. Čak i tada sam mislio kako je riječ o odvratnom masovnom načinu svođenja računa.
Pomislio bih da se masovna ubojstvo desetaka tisuća nisu mogla dogoditi osim ako Tito nije dao naredbu?
Nitko ne zna je li Tito dao izravnu naredbu ili nije, ali je sigurno da je bio za radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga, isto kao što su Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice. Jugoslavija je bila u stanju kaosa i destrukcije. Gotovo da nije bilo civilne administracije. Nije bilo sudova. Nije bilo načina da se nad 20.000 do 30.000 ljudi provede istraga. Pa je jednostavan izlaz bio da ih se poubija i tako riješi problem.
Jesu li britansko ministarstvo vanjskih poslova i vojska mogli opravdano pretpostavljati da ćete poubijati sve do jednog vraćenog izbjeglicu?
Mislim da su oni mogli imati prilično jasnu ideju što će se dogoditi s njima. Pri nam je bila Britanska vojna misija. Članovi te misije su bez sumnje mogli znati kako su ustaše i četnici postupali s nama, kao i o tome kako smo mi postupali prema njihovim zarobljenicima i, zapravo, prema svakom za kojeg je postojala i najmanja sumnja da ih podržava. Ali Britanci su radije zatvorili oči.
Naravno, nisu bili jedini koji nisu željeli o tome znati. Jedan od naših glavnih "saveznika" u ratnom Narodnooslobodilačkom Frontu je bio Edvard Kocbek, priznati kršćanski socijalist, čestiti čovjek, prožet osjećajem asketizma i potpuno pošten u mišljenju i djelima. Bio je također pisac čiji smo talent svi priznavali. Bio je od početka na našoj strani vjerujući da će u komunističkom sistemu na neki način biti mjesta i za katoličku duhovnost. Jednoga su dana do njega doprijeli glasovi da ubijamo tisuće slovenskih domobrana (Bela garda, kako smo ih zvali). Kocbek je bio uznemiren. Kao vođa Kršćansko-socijalističke stranke u Oslobodilačkom frontu, pohitao je vođama slovenskog Centralnog komiteta da ih pita jesu li te glasine točne. Naši drugovi u Centralnom komitetu ležerno odbili tvrdnje. "Ma kakvi, gospodine Kocbek, te su priče apsolutno neistinite. Domobrani su u logorima i dobro se postupa s njima. Svaki slučaj se savjesno istražuje i doći će na sud ako netko zbog nečega netko treba odgovarati", rekli su mu. Tako se Kocbek vratio, vidno smiren i rasterećen, i kazao nam kako je dobio zadovoljavajući odgovor i da je u miru sa svojom savjesti. Mi smo, naravno, znali da su mu rekli laži jer su ti domobrani bili poubijani sve do posljednjeg. Ali Kocbek je želio vjerovati u ono što su mu rekli pa i jest vjerovao. On je bio, kao što to obično bivaju pošteni ljudi, krajnje naivan. Možda su i Britanci također željeli vjerovati da će repatrirani imati pošteni suđenje, iako, uzevši u obzir dugo britansku politički iskustvo, malo je teško povjerovati da su bili toliko naivni.
Jadni ti ljudi koji su nevini nastradali a da nitko nije odgovarao a mnogi su znali za zločine pa su šutjeli ali polako ta užasna nedjela izlaze ne svjetlo dana jer pričaju o tome ali opet nažalost nitko neće idgovarati jer su neki akteri još živi i primaju hrvatsku mirovinu za ta nedjela kreteni komunistički.