Hrvatski su političari opsjednuti minimalcem. I vlast i opozicija – u ovom mandatu kao i u prethodnima – njegovo povećanje predstavljaju kao spasonosnu mjeru koja će očajnim šljakerima upalih očiju i žuljevitih ruku crnih od industrijskog maziva značajno olakšati živote.
A spasitelj „prezrenih na svijetu“, naravno, nije nitko drugi nego politička kasta koja radnika vidi samo na TV-u, ali zato potezom pera rješava sve njegove životne probleme.
Ta umišljena grandioznost političara ne bi bila toliko problematična da nije duboko ukorijenjena u mentalnom sklopu naroda. Bili bi kažnjavani na izborima i odgovornije bi vladali. Nažalost, Hrvati još uvijek očekuju da nekakvi partijski komesari – ili ministri, kako god – dekretom mijenjaju ekonomsku stvarnost.
Svaka je vlada dosad koristila tu poraznu situaciju pa tako i ova. Dok ljudi žive u uvjerenju da njihov prihod ovisi o dobročinstvu političara, a ne o tržišnim uvjetima, populizmu nema kraja. HDZ tako povećava minimalac za 131 kunu, SDP viče kako je to sramotno malo i da se do 2020. mora popeti na 60 posto prosječne plaće, dok Ivan Lovrinović zaokružuje na 5 tisuća kuna. Licitaciji nema kraja, a onaj tko ponudi manje, sigurno to čini zato što je bezdušan i mrzi radnike. Pa koji bi se političar rado doveo u tu poziciju?
Svi su oni laki na novčaniku – ali tuđem. Fiksacija na minimalac u javnosti stvara lažni dojam da bi se od njega trebalo dobro živjeti. Ne bi. Iznosio on pet, deset, dvadeset tisuća ili milijun kuna, to je i dalje minimalac – najgora plaća na tržištu. Nitko se njime ne bi smio zadovoljiti, a trebao bi biti rezerviran samo za one koji tek ulaze na tržište rada ili imaju toliko nisku razinu kompetencija da su iznimno lako zamjenjivi. Ovi prvi moraju shvatiti kako ne mogu odmah biti direktori i da uspješne karijere u pravilu počinju na dnu te bi im želja za boljim trebala biti veliki motiv. Ovi drugi bi pak od Vlade, umjesto povećanja crkavice, trebali tražiti veću dostupnost prekvalifikacije kako bi stjecanjem novih znanja i vještina popravili svoje šanse na tržištu.
Najviše što političari za radnika mogu napraviti jest deregulacija koja će mu omogućiti da se lakše izbori sam za sebe. Što je poslovna klima bolja, više je poslodavaca i poslovnih prilika. Iako vole glumiti svemoguće zaštitnike malog čovjeka jer se to dobro kapitalizira na izborima, političari u stvari ne mogu natjerati poslodavca da više izdvaja za plaće. Ako on to ne želi ili u trenutnim okolnostima nije u mogućnosti, Vlada je nemoćna. Ona poveća minimalac, a poslodavac otpusti dio radnika ili onima koji nisu na minimalcu smanji plaće. Njemu financijski isto kao dotad, a nezadovoljnih radnika više nego prije. Hvala, Vlado! Suprotno uvriježenom mišljenju, privatna tvrtka nije dobrotvorna ustanova. Novo zapošljavanje i rast plaća događaju se samo onda kad je vlasniku to potrebno da bi ostvario svoje ciljeve. Interes radnika tu može obraniti samo tržište jer svakom je uspješnom biznisu – ili onome koji teži biti uspješan – ljudski kapital neizostavan čimbenik. Što je do njega teže doći, više ga se voljno platiti. Zato cilj svake hrvatske vlade mora biti rasterećenje gospodarstva kako bi se potaknuo rast i podigla zaposlenost.
Kad ima više opcija, radnik ima bolju pregovaračku poziciju i može tražiti bolje uvjete. Ako ga se dobro ne plati – odlazi konkurenciji.
Za razliku od Bernardića i Lovrinovića, u HDZ-u donekle prihvaćaju to da više ne živimo u samoupravnom socijalizmu pa istovremeno s podizanjem minimalca nastoje rasteretiti poslodavce.
Pogledajte galeriju: SDP na konferenciji za medije predložio mjere u borbi protiv iseljavanja
Nažalost, čine to na pogrešan način – odričući se dijela doprinosa – i dovode zdravstvo u još veće financijske probleme oduzimajući mu četvrt milijarde kuna. Budući da nisu smanjili troškove u istom tom iznosu, to u stvari znači da će velika većina hrvatskih radnika – točnije, njih 95 posto – ovog Božića pod bor dobiti novi račun. Kao i svaki put dosad, lažnu širokogrudnost i nazovi socijalnu osjetljivost hrvatskih političara platit ćete vi. Pa sretan vam Božić!
SDP se sjeti radnika jedino kad su u opoziciji, Milanoviceva vlada 4 godine poziva narod na selidbu i odlazak sad Bernardic krivi Plenkovica sto ljudi odlaze, neka cudna "logika drugova i Partije.