Zadnji ispad ministra financija Slavka Linića, koji je izrekao uz ledeno hladan pogled svih očiju, glasio je otprilike ovako: “Nije problem u porezima, već u niskim mirovinama, niskim plaćama, malom broju zaposlenih. Moramo se boriti za povećanje investicija, otvaranje radnih mjesta i plaće...”
Ova ministrova izjava stigla je nakon informacija o novim izmjenama Zakona o porezu na dohodak koje će, među ostalim, donijeti ujedinjavanje poreznih osnovica poreza na dohodak od nesamostalnog rada s poreznom osnovicom povremenog rada, koji se do sada oporezivao sa 25 posto i za koji nije bilo obvezno podnošenje godišnje porezne prijave. Iako je više manje jasno da je opća hrvatska nekonkurentnost i neimaština uzrokovana, među ostalim, i porezima, nije nastala opća uzbuna. Nitko važan Liniću nije poručio da su niske plaće i mirovine zaista problem, ali su niske jer porezi nisu funkcionalni, nego reaktivni i politikantski.
Reaktivni su jer se očito sve više kroje po potrebama proračunskih rupa, a ne s vizijom razvoja ekonomije, pa tako i cijelog društva. Zašto su politikantski, ne treba objašnjavati.Začudno s koliko je malo kritike prošla najnovija ideja Ministarstva financija koja će zapravo biti neviđen udar na sve one koji, zahvaljujući svojem trudu, znanju i posebnim vještinama, podebljavaju svoje prosječne ili iznadprosječne plaće.
Drugim riječima, ministar Linić je odlučio da praktično nitko više u Hrvatskoj tko može nešto zaraditi svojim radom, jer zbog nekog razloga još uvijek postoji potražnja za njegovim uslugama, više neće živjeti dobro ili bolje od jadnog prosjeka. Ideologija koju gura Kukuriku vlast očito je, sudeći prema novim smjernicama porezne politike, temeljena na ideji da svi u društvu, osim šačice bogataša, smiju živjeti u najbolju ruku prosječno ili na granici siromaštva. Nitko više ne smije živjeti dobro i opušteno. Nitko više ne smije trošiti osim za osnovne egzistencijalne potrebe.
Čim dođete u priliku, recimo, obitelj voditi pet dana u jadranski hotel s četiri zvjezdice u lipnju, porezni sustav se mora mijenjati da bi vas unazadio jer si možete previše priuštiti. Otprilike tako je postavljena porezna politika.
Ubijanje srednjeg sloja
Zadnji Linićev potez zapravo je ubio svaku šansu da se gradi i ojača hrvatska srednja i viša srednja klasa koja živi od svog rada.Razočaravajuće je da sporadični pokušaji argumentiranja očite teze da Hrvatska ima najagresivniji sustav poreza na dohodak u našem egalitarističkom društvu ne padaju na plodno tlo.
Riječ je o tome da su porezna izuzeća i povrati u kombinaciji s doprinosima postavljeni tako da bi bruto zarade morale biti ekstremno visoke kako bi se osigurala prosječna njemačka radnička plaća. Taj tahijevski pristup maskira se već desetljećima pričom da hrvatski sustav poreza na dohodak nije ništa progresivniji nego sustavi, primjerice, skandinavski zemalja. Našim političarima i “stručnjacima” tako su puna usta Švedske, ali ako se malo bolje pogleda sustav poreza na dohodak u toj zemlji koja je poznata po 60-postotnim porezima na individualne prihode, onda je lako vidjeti da su švedske porezne škare puno kraće nego hrvatske. Režu manje, preciznije, pametnije i poštenije, a vraćaju više i logičnije.
Konkretno, dimna zavjesa, kad se uspoređuje Hrvatska i Švedska po pitanju poreza na dohodak, može se baciti tezama da su sustavi poreza na rad zapravo slični jer je veći dio poreza na rad prihod jedinica lokalne uprave, manji centralne države te su pri tome švedske stope više. Sve je točno, ali, iako čudno zvuči, nebitno.Hrvatska ima porezne stope 12, 25 i 40 posto. Osnovni osobni odbitak iznosi 1800 kuna, a druge dvije stope primjenjuju se redom na iznose više od 3600, odnosno 10.800 kuna. Oporezivati sve plaće više od 10.800 kuna sa 40 posto primjer je pravog poreznog talibanizma neviđenog u civiliziranoj Europi. I još tome treba dodati zdravstvene i mirovinske doprinose koji dalje minoriziraju raspoloživi dohodak tobože imućnijih hrvatskih građana.
Do sada se, primjerice, ugledni kirurg mogao spašavati od tako drakonskih poreza dodatnim radom – privatnim uslugama ili predavanjem na fakultetu. Na te je usluge plaćao 25 posto i nije morao predati prijavu. A sada će Linić tog doktora (kruži priča o konkretnom liječniku koji mjesečno obaviti 70-ak transplantacija i zaradi ukupno 50-ak tisuća kuna) ujedinjavanjem poreznih osnovica otjerati u inozemstvo. Sposobni doktor našao je trenutačno angažman u Saudijskoj Arabiji s plaćom od 450 dolara i nizom povlastica, a Hrvatska je izgubila vrhunskog stručnjaka i potrošača. Bravo, ministre! Usporit ćete ekonomiji i razgrađivati društvo intelektualaca.
Nismo Švicarska, nikako
Nije kriv samo ministar. U Hrvatskoj općenito vlada opasan populizam kojemu je cilj sasjeći svakog tko strši iznad 1200-1300 eura mjesečnih primanja. Hrvatska svakako nije zemlja u kojoj bi dvije trećine građana odbacilo mogućnost ograničavanja menadžerskih plaća. Zbog toga će Švicarska ostati Švicarska, a Hrvatska nastaviti putem Afrike jer će se ministrima financija pod krinkom pravednosti olako puštati povlačenje sramotnih i nelogičnih poteza.
A kako to rade Šveđani? Ključna je razlika u tome što švedski porezni sustav omogućava iz godine u godinu da švedski građani imaju sve veći iznos ukupnog raspoloživog dohotka bez obzira na to što bogatiji prolaze puno bolje. Taj iznos ukupnog raspoloživog dohotka u neprekinutom je rastu od 1995. Švedski sustav sustav je koji uzima, ali i vraća, poreznim obveznicima, i to na različite načine. Primjerice, penzioneri i samohrani roditelji godišnje u prosjeku prime 23.8000 švedskih kruna (SEK) više nego što plate poreza. Zahvaljujući takvoj politici, od 1991. do 2010. životni standard popravio se 43 posto, ali se znatno povećala nejednakost, odnosno razlika u prihodima. U Hrvatskoj bi takav scenariji, u kojem svi prolaze bolje, bio zaustavljen u startu iz demagoških razloga. U Švedskoj tako jedan posto najbogatijih kontrolira 23 posto ukupnog bogatstva, u prosjeku vrijednog 8,5 milijuna SEK-a, a nitko se ozbiljno ne uznemirava što je prosječni Šveđanin težak tek 65.000 SEK-a.
Koga za to briga dok se svim dobnim skupinama u 20 godina nevjerojatno povećavala razina raspoloživa dohotka – od 17 posto u najmlađoj skupini od 18 do 22 godine do 44 posto u skupini od 65 do 67 godina. Prema zadnjem cjelovitom izvještaju švedskih poreznih vlasti iz 2012., prosječnom neoženjenom Šveđaninu ostalo je 75,2 posto bruto plaće. Kako to Šveđani postižu s tako “visokim porezima”?
Šveđani su stvorili bogato društvo u kojem lavovski dio poreza plaćaju bogatiji. Postavili su porezni sustav tako da omogućava vertikalnu protočnost kad je posrijedi bogaćenje, za razliku od hrvatskog modela, koji de facto postavlja poreznu zabranu za bogaćenje. Šveđani su dopustili stvaranje širokog sloja bogatijih i imućnijih.Porez na rad u Švedskoj sastoji se od poreza na individualne prihode i socijalnih doprinosa.
Porezi na individualne prihode sastoje se od poreza koji idu u korist općina i okruga. To su proporcionalni porezi i u rasponu su ukupno oko 30 posto, no uračunavaju se u to osobne olakšice od 12.500 do 32.700 SEK. Dakle, ti lokalni porezi najvažniji su oblik oporezivanja prihoda od rada i uopće nisu progresivni. Progresivan je jedino nacionalni porez na prihode od rada, međutim, kad je posrijedi taj nacionalni porez, neoporezivo je 414 tisuća SEK-a! To je 352.000 kuna! Dakle, u Hrvatskoj je zanemariv broj građana koji bi prema švedskim zakonima plaćali nacionalni progresivni porez na dohodak, vjerojatno manje od 1 posto. I tada bi platili 20-postotni porez, a tek na iznos iznad 587 tisuća SEK-a 25-postotni porez.
Progresivnost švedskog poreza na dohodak tek nakon zaista visokih razina otkriva potpuno drukčiju poreznu filozofiju od hrvatske: proporcionalno oporezuj sve, ali onda i vrati onima siromašnijima, odnosno potrebitijima, a progresivno oporezuje samo one zaista imućne, a ne tobože imućne kao Hrvati. Jedino je na taj način matematički moguće osigurati kontinuirani rast raspoloživog dohotka svim skupinama.
Nije li to, gospodine Liniću, tajna zašto Švedska ima 28 posto građana od 20 do 64 godine koji će plaćati progresivni 40-postotni porez jer zarađuju više od 414 tisuća SEK-a godišnje, a Hrvatska ih praktično nema jer je neki mudrac odlučio da svi koji godišnje zarade više od 129 tisuća kuna moraju ući u žrvanj 40-postotne porezne progresije ili, bolje rečeno, represije. A sad su u to odlučili utrpati i sav dodatni rad, tako da u ovoj zemlji više ne ostane nijedna grupa ozbiljnijih potrošača.Sustav za potrošačeŠveđani pokušavaju upravo suprotno. Sustav su dizajnirali tako da bude što više moćnih potrošača.
Oni koji zarađuju do 50 tisuća SEK-a godišnje primaju čak 138 tisuća SEK-a raznih socijalnih povlastica, plaćaju 27 tisuća SEK-a poreza pa im ostaje 127 tisuća SEK-a za trošenje. Oni pak koji zarađuju od 100 do 150 tisuća SEK-a primaju 89 tisuća SEK socijalnih povlastica (zamislite to u Hrvatskoj), plaćaju 40 tisuća poreza i ostaje im 174 tisuće raspoloživa dohotka. U Švedskoj pak oni koji zarađuju više od 600 tisuća SEK-a primaju “samo” 50 tisuća SEK-a povlastica, plaćaju 298 tisuća poreza te im je za štednju i trošenje ostalo 740 tisuća SEK-a. Tako praktično svi imaju za dostojanstven život, dok u Hrvatskoj “imućni” trebaju plaćati poreze kao švedski bogataši, a živjeti poput od švedskih “siromaha”.
Još jedan detalj: Šveđanin s plaćom od 400.000 SEK-a platio bi maltene dvostruko manje lokalnog poreza i državnog poreza te temeljnog mirovinskog doprinosa na prihod od rada nego hrvatski građanin kojem, kako kaže Linić, porezi nisu problem. Upravo suprotno, ministre. Porezi su uzrok većine problema.
Gospodine Drljača pogodili ste u sridu. Pripadam ovoj kategoriji ljudi koji žive od svog rada i radim od jutra do sutra (neki bi rekli da sam povlašten!) i deru me porezne škara, a jedva mogu plaćati sve režije (grijanje, telefonija, struja, gorivo...hrana...škola, čuvanje djece...)...i tako me država gura bankama da se preskupo zadužujem kroz famozne minuse koje mnogi u ovoj državi zovu "luksuzom"! Ja sam kao državi trošak, a ja sam taj koji sve zarađeno potroši u Hrvatskoj i tako punim državni proračun, tj. plaćam sam sebe, a nisam nikome na teret, niti ja niti moja djeca! Nakon svega još me ministar financija vrijeđa kao neradnika, bogataša kojeg treba dobro oderati nazivajući me "preplaćenim menadžerom"! Kakav menadžer!