Što djeca trebaju znati, kako uče, kakvi bi uvjeti u njihovu odrastanju i školovanju trebali biti, kakve bi im kompetencije bile nužne za uspješno stasanje do “svijeta odraslih” i kakvi bi ih uvjeti ondje trebali dočekati, nešto je što prirodno dotiče politički aspekt djelovanja. Štoviše, ovisi o njemu.
Takva bi, formulirana ideološka pitanja u Hrvatskoj bila prioritet da je barem i na klimave noge postavljen politički kompas, no mi u pitanju obrazovanja kao ključnom smjeru razvoja države nemamo konsenzus.
No zato imamo političku nezrelost, onu u kojoj granica dobrog ukusa ne postoji pa su osobni interesi, promocija i prikupljanje jeftinih političkih bodova dovoljna argumentacija političarima za prelazak praga kulturna ponašanja, čak i onda kada u ostvarivanju svojih ambicija, a s ciljem pridobivanja mladih birača, doslovno prelaze prag obrazovnih ustanova. Kako osnovnih tako i srednjih škola.
Škole su, neosporno, poligoni za jeftina politička djelovanja, u kojima su učenici obvezni slušači, nedovoljno zreli ili nedovoljno zainteresirani da se odupru pritiscima kreiranim s pogrešnim namjerama.
Njihova opiranja – bježanje sa satova, protivljenje profesorima, tako postavljenom i kod nas čestom modelu, ili opiranja onim uvjerenjima koja nemaju uporišta u stavovima njihovih roditelja, u učionicama znači jasne sankcije poput neopravdanog sata ili opomene.
No sankcije ne postoje za političare koji prelaze prag škola ili zloupotrebljavaju prostore učionica. Osim osude javnosti, a i ona je kratkog vijeka.
Škole nisu, niti bi trebale biti, mjesto u kojem caruje politika, no to je, svjesni su gotovo svi, od roditelja, učitelja, nastavnika i profesora, gotovo nemoguće iskorijeniti.
Političarsko iskorištavanje škola kao poligona za vlastite interese danas je samo glasnije i vidljivije. Nije novost.
Traje desetljećima – počevši, prije svega, izborima i imenovanjima ravnatelja obrazovnih institucija, kao i zapošljavanjima unutar školskih ustanova.
Nema grada, a gotovo ni općine u Hrvatskoj koji se u barem jednoj od svojih škola, kojima je osnivač, nije suočio s aferom zapošljavanja školskih službenika koji ne zadovoljavaju natječajem propisane uvjete. Ali su podobni.
Ipak, hrvatski učenici i njihovi roditelji posljednje četiri godine, otkako je priče o obrazovnoj reformi, svjedoče znatno agresivnijim nastupima na pozornicama škola – politika djecu poziva na markiranja, uči ih kršenju školskih pravila i reda, servira im prepisivanje radova kao primjer dobra umjesto osuđujućeg ponašanja. U učionicama im se na pladnju serviraju govori mržnje, određuje im se kako i u što će vjerovati, afere su prikazane kao prednosti, ne mane, a različitosti kao povod za hajku i linč.
– Politika je ta koja odlučuje koliko će kvalitetno obrazovanje učenici imati, hoće li sustav u adekvatnoj mjeri prepoznati i razvijati njihove talente, potencijale, kreativnost, osobnost. O politici ovisi hoće li imati produženi boravak i topli obrok, besplatne udžbenike, informatičku i drugu opremu, prijevoz u i iz škole... O politici ovisi hoćemo li i kako vrednovati izvrsnost, hoćemo li u školama imati najkvalitetnije i najmotiviranije učitelje i nastavnike jer je politika ta koja određuje materijalni i društveni status prosvjetara. Školama ne treba politikantstvo koje zbornice vidi kao poligon za zbrinjavanje svojih stranačkih kadrova, a učeničke glave kao poligon za širenje i nametanje bilo kakvih ideologija – kazala je Sabina Glasovac (SDP), potpredsjednica saborskog Odbora za obrazovanje znanost i kulturu.
Jasna je u stavu, osvrćući se i na komentar predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, da ideologija koja se nameće školama, obrazovnom sustavu nije, niti će u budućnosti, donijeti išta dobroga.
A primjera uzurpiranja obrazovnog sustava i iskorištavanja školskih prostora, kao i nametanja ideologije samo u posljednjih godinu dana mnogo je – od saborskog zastupnika Ivana Pernara koji je nenajavljen ulazio u škole, pozivao učenike na markiranje, iskorištavajući ih za fotografiranje i objavu njihovih slika na društvenim mrežama, nastavnika vjeronauka Krešimira Bagarića koji je učenicima osmog razreda na satu između ostalog kazao da treba strijeljati Vesnu Pusić i Stjepana Mesića, do fašničkog performansa u Kaštelima na kojem se palila slikovnica s dvije mame i dva tate. Ta potonja u javnosti je izazvala pravu buru, toliko jaku da je udruga Vigilare ovog tjedna zatražila ostavku ministrice obrazovanja Blaženke Divjak, neovisno o tome što slikovnica nije ni vrtićki ni školski obvezan sadržaj. Dapače, slikovnica je samo za one koji je žele.
Da zbog političke promocije u školama nastaju velike štete koje se ne odražavaju samo na učenike nego i na cijelu instituciju, svjedoči i ravnateljica Srednje škole Buzet Marija Pavletić. Riječ je o školi iz maloga grada u kojem se političke vode uzburkaju isključivo u vrijeme izbora, pa su time pošteđenije politikantskih iskorištavanja koje trpe škole većih gradova.
No nenajavljen dolazak saborskog zastupnika Ivana Pernara u školu i druženje s učenicima ostavio im je gorak okus koji ispiru i danas, godinu dana od posjeta.
– To je bila samo predstava koja je vješto iskorištena za vlastitu promociju. Gospodin Pernar je došao, snimio nas, prikazao u potpuno krivome svjetlu, osramotio i otišao. A mi smo ostali s gorčinom u srcima. Našim učenicima bila je to dobra životna lekcija jer nije mudro olako davati povjerenje bilo kome, a osobito ne putem društvenih mreža, neovisno o statusu koji ta osoba uživa u društvu i na političkoj sceni – kaže ravnateljica. Napominje, cijela je situacija mogla biti i drukčija da se zastupnik najavio i u prisustvu i uz znanje nastavnika obratio učenicima. No za njegov dolazak znalo je tek nekoliko učenika – s kojima je Pernar i dogovarao susret koristeći ih u svojoj političkoj kampanji.
Važnost pluralnog društva
Pavletić poručuje, manja sredina u kojoj žive i rade, poticanje učenika na tolerantniji rad i pozitivan pristup u svim nastavnim predmetima, posebice u politici i gospodarstvu, vjeronauku (rimokatoličkom i islamskom), povijesti i etici, ključno je za sprečavanje političkih manipulacija učenika jer ih se samo tako, kaže Pavletić, potiče na svijest o problemima s kojima se suočava naše suvremeno društvo, kako na političkoj tako i na gospodarskoj sceni.
Manipulaciji je pribjegao, krajem prvog polugodišta ove školske godine, i sada već bivši profesor Krešimir Bagarić na satu vjeronauka u zagrebačkoj Osnovnoj školi Matije Gupca. Svoje je stavove, do posljednjeg ekscesa, omiljeni nastavnik nametnuo učenicima, a nakon izbijanja skandala razred koji je slušao sat podijelio se – na one za i protiv nastavnika tražeći među sobom krivce za javnu prozivku profesora, ne libeći se međusobno prijetiti i upirati prstom jedan u drugoga sve zato što je vjeroučitelj izrazio svoju netrpeljivost prema pripadnicima srpske nacionalnosti pred učenicima koji s toga sata nisu mogli, niti smjeli izostati.
No čak i ako su roditelji i učenici već zaboravili spomenute primjere, jesu li i aktualni pokušaji usklađivanja obrazovnog sustava s novim znanjima i tehnologijom također pokušaji iskorištavanja u svrhu političkih obračuna, ideoloških nadmetanja i prikupljanja političkih poena?
Jesu, poručit će predstavnici Svjetskog saveza mladih Hrvatske, dakako, posve oprečno mišljenju aktualne ministrice obrazovanja Blaženke Divjak.
– Djeca ni u jednom trenutku ne smiju biti taoci ideoloških političkih prepucavanja ili bilo kakvih oblika partikularnih interesa i to je moj glavni zadatak kao ministrice znanosti i obrazovanja koja provodim četiri reforme u sustavu (relevantno visoko obrazovanje, reforma strukovnog obrazovanja, kurikularna reforma i poticanje izvrsnosti u znanosti). Kao nekome tko dolazi iz STEM područja, važnije mi je da u javnom prostoru razgovaramo o tehnologiji i snalaženju mladih ljudi u IV. industrijskoj revoluciji nego o ideologiji i na tome, vlastitim primjerom, inzistiram od prvog dana – kaže ministrica Divjak. Ne skriva, i po drugi put za Večernji list spominje, kako je kao čelna osoba obrazovanja pod pritiscima raznih ideoloških skupina. Kojih, ne definira.
– Često nam se iz marginalnih i ekstremnih skupina raznih boja pokušavaju nametnuti teme koje nas vraćaju u ideološke rovove svih boja, a moj zadatak je, i trudim se svaki dan vratiti nas na rješavanja izazova poput kako učiti djecu kritički promišljati i kako ih učiti da rješavaju životne probleme umjesto da bubaju činjenice napamet. Smatram da ključ micanja ideologije i politikantstva iz škola drže upravo naši učitelji i zato se trudim intenzivno komunicirati učiteljima javne politike Ministarstva i našu reformsku agendu koja u prvi plan stavlja suštinski sadržaj i miče ideologiju na stranu – kazala je Divjak.
Za pravilno funkcioniranje školskog sustava potrebna je suradnja svih njezinih subjekata: učenika, roditelja, nastavnika, resornog ministarstva, jer škola je, kazat će tako u Svjetskom savezu mladih, odgojno-obrazovna ustanova, pri čemu je nužno primijetiti da je odgojna komponenta istaknuta na prvo mjesto. Samo prenošenje informacija ne odražava puninu djelovanja škole.
– U vrijednosno i ideološki pluralnom društvu imamo različite vizije o tome koja znanja i vrijednosti treba prenositi u školama i kako ih hijerarhizirati. No škola zasigurno nije mjesto za politička nadmetanja, od čega najveću štetu mogu imati upravo učenici. U tom kontekstu treba primijetiti da se važan proces usklađivanja obrazovanja s novim znanjima i tehnologijom nerijetko pokušava iskoristiti za političke obračune i ideološka nadmetanja. Drugim riječima, proces koji je neizmjerno važan i koji je jedna od važnih odrednica za budućnost zemlje iskorištava se da se u škole ubaci jedan sustav vrijednosti, bez alternative – poručuju iz Svjetskog saveza mladih.
Kažu, granice političkog iskorištavanja škola kako poligona za vlastitu promociju nema jer mora biti jasno – svako takvo ponašanje neprimjereno je.
– Za granicu iskorištavanja škole u političke svrhe zasigurno možemo ustvrditi da ne postoji, tj. da je svaki oblik iskorištavanja nepoželjan, što ne oslobađa državu od obveze da politiku čini alatom unapređivanja školskog sustava tako da promiče i moderira dijalog kao način dolaženja do optimalnog rješenja. No granica dijaloga svakako je nametanje agende koja ne prolazi logičke i zdravorazumske kriterije te hrvatske kulturno-običajne tradicije – zaključuju iz Svjetskog saveza mladih Hrvatske. Nasuprot takvome stavu, stav je Tomislava Sokola, člana saborskog Odbora za obrazovanje (HDZ) i nekadašnjeg pomoćnika ministrice obrazovanja.
Učenici svjesni okruženja
Dapače, smatra da učenici prije svega trebaju biti svjesni političkog okruženja u kojem žive i da im je pritom potrebno prenijeti sve informacije potrebne da sami formiraju vlastite stavove, uz stalno propitivanje i racionalno analiziranje, ali i svijest da interakcija politike i obrazovnog sustava, svakako postoji. Ako te informacije nedostaju, smatra Sokol, djeca mogu stvoriti stavove utemelje na dezinformacijama, neistinama i manipulacijama, što je za društvo u cjelini, kaže, opasno.
– Obrazovni sustav svakako ima korist od činjenice da je postao medijski prisutniji, tako da se u javnosti sve češće raspravlja o problemima sustava i njihovu rješavanju te nisu velike šanse da se učenici i obrazovne ustanove zloupotrijebe za nečiju političku korist, a da takvo ponašanje ne bude osuđeno u javnosti. Izuzetno je važna i uloga obitelji koju ne treba izbacivati iz odgojno-obrazovnog procesa, već aktivno uključiti u sustav, koliko god je to moguće. Na obitelji, posebno roditeljima, velika je odgovornost u pomaganju djeci da razluče između informacija i dezinformacija kojima su svakodnevno izložena – kazao je Sokol.
Ističe da bi bilo dobro da se naviknemo kako je u društvu javna rasprava o svim temama dobrodošla, pod uvjetom da se temelji na činjenicama i izbjegava difamiranje političkih neistomišljenika.
– Naravno da su neka područja, poput povijesti, u tom smislu zanimljivija od primjerice, kemije, budući da današnje stanje u Hrvatskoj u velikoj mjeri vuče korijene iz prijelomnih povijesnih događanja u 20. stoljeću. Kad se govori o reformama, svakako treba naglasiti da prelamanje preko koljena, gdje se sve otprije automatski odbacuje, često nije dobro. Dobre politike trebaju imati kontinuitet i tako ih treba predstavljati u javnosti jer ne počinje sve s jednim dužnosnikom, niti s njim završava – kazao je Sokol.
Da škole ničim ne bi trebale biti poligon za ideološka nadmetanja, poručuje i Lora Vidović, pučka pravobraniteljica.
Što želimo da djeca budu
– Bilo kakvo ideološko nadmetanje u obrazovnom sustavu sigurno nije dobrodošlo, obrazovni proces treba biti utemeljen na znanstveno dokazanim činjenicama – kazala je.
Da nam sustav obrazovanja pati zbog političke nezrelosti kojoj podjednako pridonosi kratkovidnost političkih stranaka, koliko i žalosna nesposobnost naših građana da svojim glasovima podupiru političare koji će znati stvarati i poštivati kompromise, smatra Pavel Gregorić, znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu i gostujući istraživač na Sveučilištu u Göteborgu.
– Što želimo da naša djeca znaju, kakve vrijednosti želimo da imaju, čemu da teže, kakvi građani da budu – to su ključna ideološka pitanja koja se prirodno pretaču u političko djelovanje pa onda i u političko nadmetanje. Ono što zabrinjava, međutim, nije to što nemamo općenarodni konsenzus oko budućnosti nacije, nego što nemamo ni minimalni politički kompromis u vezi s tim. Ako jedna politička opcija krene jednim smjerom, nakon političke promjene to se redovito zaustavlja, tako da se ne mičemo s mrtve točke. Politička nezrelost manifestira se i u derogiranju struke. Našim je političarima stranačka i ideološka kadrovska križaljka važnija od toga hoće li procesima upravljati stručnjaci, kao što smo zorno vidjeli u cirkusu s Posebnim stručnim povjerenstvom i s Ekspertnom radnom skupinom, ali kao što nerijetko možemo vidjeti i pri izborima školskih nastavnika i ravnatelja. Opet, za to smo u konačnici krivi mi građani, jer biramo takve političare i podnosimo cirkuse koje nam priređuju. Konačno, ni struka nam nije osobito snažna i otporna na politizaciju. To je zato što smo mala, vrlo zatvorena i premrežena zajednica. Pri donošenju odluka i upravljanju procesima često su važniji osobni interesi, agende i animoziteti nego dokazana želja, sposobnost i postignuće – kazao je Gregorić.
Tim više, ističe, teško je očekivati da će nam sustav obrazovanja biti išta više od poligona za ideološke obračune i jeftine političke poene.
Nužan velik zaokret
– Uza sve to, nastavnici nam u prosjeku nisu baš najbolje obrazovani, slabo se usavršavaju, preopterećeni su administracijom, potplaćeni su i podcijenjeni. Zato naš trenutačni sustav, opterećen nepotrebnim sadržajima, a ispražnjen od onih potrebnih za budućnost, svakodnevno melje djecu, melje njihove roditelje, melje učitelje – i nitko baš nije sretan i optimističan – dodaje Gregorić.
Ne vjeruje da se takva situacija može izmijeniti sitnim zahvatima. Dapače, potreban je velik zaokret, kaže, poput Jokićeve reforme.
– Potreban nam je veliki zaokret kao što je bila Jokićeva reforma. A veliki zaokret, vidimo, nije moguć bez čvrstog političkog kompromisa. Čvrstog pak političkog kompromisa neće biti sve dok građani ne prestanu razmišljati o glasanju kao izboru između partizana i ustaša, velikih Hrvata i jugonostalgičara, sve dok se izlazak na izbore ne prestane svoditi na podržavanje ideoloških podjela i netrpeljivosti umjesto kvalitetnih političkih programa – zaključio je Pavel Gregorić.
I dok škole kao prostori u kojima se, ovisno o političkoj stranci na vlasti, mijenja i ideologija, sadržaji pa i društvena prihvatljivost, djeca ideološke utjecaje ne kupe samo u školskim učionicama, ni na školskim hodnicima. Nisu za njih odgovorni ni sadržaji školskih lektira koje brojnim roditeljima mogu biti problematični, niti toliku vrijednost imaju sadržaji iz vjeronauka, etike, povijesti ili hrvatskog jezika kolika je vrijednost usvojenog i naučenog sadržaja koji učenik usvoji u vlastitom domu, promatrajući svoje roditelje. Tim je važnije da jednako s političkim utjecajem na škole i školske ustanove roditelji postanu svjesniji vrijednosti, uloge i tereta koji nose – često i nesvjesno, čak i prerano, u svoju djecu usađuju stavove, uvjerenja i ideologiju koju će sutra vjerno slijediti. Baš zato i kućni poligon mora, baš kao i onaj politički imati – alternativu.
Kljuc obrazovanja je obrazovan i dobro placen ucitelj. Sve ostalo su bajke.