Dobri odnosi sa susjedima, shvaćeni kao nametnuta obveza koju nam postavlja Europa kojoj želimo pripadati, a ne kao stvarna potreba i preduvjet normalnu življenju svake zajednice, postaju frustrirajući balast i suprotnost stvarnom dobrosusjedskom raspoloženju. Slika koju pokušavamo odaslati svijetu prepuna je priče o toleranciji i suživotu, vrlinama koje su nakon stoljetne tradicije ostavile svoj zapis u genima "naših" ljudi.
Usudi li se netko primijetiti da smo još jučer jedni drugima palili kuće, silovali kćeri, ubijali se ili protjerivali, te da su silovatelj i žrtva, ubojica i ubijeni, uvijek bili različite nacije, taj će biti proglašen neprijateljem ovoga društva. Naša društvena shizofrenija proizvela je virtualnu državu u kojoj se ne pita tko je koje vjere ili nacije, u kojoj se oduvijek živjelo uzorno jedni pored drugih. Naspram virtualne slike Bosne i Hercegovine u kojoj žive miroljubiva bića nalik ljudima, bića lišena problema koje ima ostali svijet, bića koja nikoga ne pitaju za njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, stoji ona stvarna zemlja u kojoj se jako dobro zna tko je koje nacionalnosti kad se sastavljaju izborne liste, kad se privatizira državna imovina, kad se zapošljava ili raspodjeljuje proračunski novac - u miru, odnosno kad se pali, siluje, protjeruje ili ubija u ratu.
Stanovnici one virtualne Bosne i Hercegovine zgroženi su izjavom ministra Vahida Heće da Hrvatima i Srbima ne bi prodao ni trafiku. Iskrenost ministra Heće, bez trunke cinizma, zaslužuje čestitke. Može izgledati paradoksalno, ali bez više iskrenosti, makar i ovako nediplomatski bila izražena, osuđeni smo na virtualni svijet i razočaranja koja nas čekaju nakon svakog buđenja. Za svako društvo, ali i za pojedinca, puno je opasnije lažno prijateljstvo nego otvorena nesimpatija kakvu je pokazao Hećo prema svojim susjedima.
