GOSPODARI MOJIH SUZA
Klub književnika, Bulldog (rujan 2023.)
– Kad sam pročitala zadnju stranicu, rasplakala sam se – reče mi Antonia Furjan prije promocije Gavranova romana "Portret duše".
– Ma hajde! – rekoh.
– Rasplakat ćeš se i ti. Furaš se na muškarčinu, a iza fasade je mekana duša – umiješa se autor u našu spiku.
Danas mi se baš plakalo.
Točno je deset godina otkako me napustila moja Zdenka. Moja ljubav. I puno više od toga.
Strpjet će se knjiga koji dan. Da očvrsnem. I ne zaplačem.
Slatko mi je bilo gledati kako je saborski zastupnik Marin Miletić jedva dočekao kraj promocije. Da zagrli svoju dragu. Glumicu Kristinu Krepelu, koja je, s kolegicom Nevenom Vukes, čitala odlomke iz romana. Nije ispuštao njenu ručicu ni kad su se opraštali od autora.
Dirljivo i lijepo. Za telenovelu.
– Dosta mi je u pisanju pomogao Dimitrije Popović jer je vrlo važan lik u romanu slikar – reče Miro.
A Dimitrije doda kako je pročitao radnu verziju. U jednom dahu.
Čim je označen kraj službenog dijela, Dule Valentić izleti na balkon zapaliti.
– U CKT-u Ksenija Marinković, Nadja Cvitanović, Robert Kurbaša i ja radimo Odorčićev komad "Beskućnici".
– Uloga k'o pisana za tebe – uzvratim.
– A Dule i ja znamo i zašto.
Slikar Zlatko Kauzlarić Atač ne diže se iz fotelje u Klubu književnika. Ni za vrijeme domjenka.
– Ubiše me bolovi u kičmi. Ne mogu stajati – objasni mi.
A kada do njega doleprša dim s balkona. Diže se k'o zvrk. I pravac kod Papundeka.
– Moram nažicat' cigaretu.
Duhan je očito jači od bolova u leđima.
Jakovu Gavranu čestitao sam 35. rođendan. Potom s knjigom u ruci krenuh put Bulldoga. Na terasi Soldo, Suki i Janjanin.
– Vidim, puno čitaš. Da nema Zekine i Cicine monografije, nikad ne bih uzeo knjigu u ruke – ruga mi se Rajko.
A ja stvarno jedva čekam uroniti u jedanaesti Gavranov roman – 400 stranica.
– One zadnje bit će vlažne od suza – ponavlja Antonia.
Meni je, zasad, favorit Mirin prvi roman. "Zaboravljeni sin".
Ali kad se s "Portretom duše" vratim u svijet nepodnošljive samoće, tko zna...
VEZANI ČLANCI:
NISAM ZNAO DA JE I DINO DVORNIK BIO MILJENKO
Malo o iću i piću (rujan 2023.)
Jedan od mojih šefova u Večernjaku inspirirao me da malo prčkam po iću i piću. I miješam se u posao Veljku Barbieriju.
Napisao naš diša Ivanuš na svom profilu: "Domaći burek s pizzom?! Pizza s ćevapima?! Pljeskavica sa štruklama?! Čobanac s oradom… Kamo ide ovaj svijet?"
I eto inspiracije.
A što se tiče svijeta, on ide polako, ali sigurno, u onu lijepu materinu iz koje smo svi iscurili. U njega.
Inače, kad se kladim, kladim se isključivo u klopu. U meni najdraže zalogaje. Fileke, bučnicu, rajžlec, brizle, ćevape…
One delikatesne teleće žlijezde najbolje peče moj prijatelj od prije o-ho-ho godina Josip Jurčević Jura.
Virtuoz u biznisu. I na roštilju.
Oklade uglavnom dobivam. Jer sam ziheraš.
Ali neki dan. Pušiona.
– Ti si Miljenko, a i Dino Dvornik je bio Miljenko – uvjerava me lega iz Osijeka.
– Ma, ne budali – uzvratim.
– Oklada?
– Žemo!
Slijedi istraga. Koja me opali po polupraznom novčaniku.
Dino Dvornik je službeno bio Dino. Ali krsno ime mu je Miljenko. Po didu.
I tako ja Miljenko zbog Dine Miljenka moram tiplati fileke. Poznavao sam Dinu, ali da smo imenjaci…
Okladu ću riješiti u Taču jer su tamo fileki od boškarina nešto ekstra.
Čak i bolji od onih koje spremaju moji prijatelji glumac Draško Zidar, susjed Marko Amidžić i gazda Saloona Vlaho Srezović.
One Markove papali su predsjednici, premijeri, gradonačelnici…
Bučnice su pak najslađe u domaćoj produkciji. One najbolje izašle su iz špareta Slavice Galović, glumice Mare Borić, mamice glumca Adama Končića i Đurđice Majdak iz Zlatara. Vrhunac slasti.
S ćevapima je nešto kompliciranija situacija. Morao sam se konzultirati s gurmanima. Sastavljajući listu onih naj-naj.
Sjećam se kad sam za vrijeme bajramskog posta u Sarajevu svaku noć tamanio ćevape na Baščaršiji.
Sretnem dragu mi prijateljicu Mirjanu Hrgu, koja je tad radila u Al Jazeeri.
– Vidim, jedeš sarajevske ćevape, a mi svi koji znamo što je ono pravo jedemo banjolučke – upozorila me.
Otad su oni u pločicama moj favorit. Ima ih samo u Cvjetnom naselju.
Na Opatovini od ekipe "Krčmarice Purgerice" doznah da su u Zagrebu najbolji oni u Starom kotaču.
– Posebno juneći sa sirom – uvjeravao me redatelj Dražen Ferenčina.
I ne budi lijen. Probam ja to. I zanijemim. Uvjerljivo najbolji.
Fec me pitao gdje može nabaviti dobre inćune u maslinovom ulju.
– Imaš ih u Fisheraju u Trakošćanskoj ulici – uputim ga.
– Odlični! – javi mi se kasnije.
Tako mu se odužim za ćevape u Kotaču.
Moj stari frend Barbieri, kojeg upoznah u "Škorpionu" dok je branio Pakrac, piše i o vinu. Kopirat ću ga. I dodati malo tekućine za kraj.
Bivši gradonačelnik Zlatara Majdak mi javlja:
– Znanstvenici u Zagorju utvrdili su da je ispijanje čaše vina na dan ne samo jako zdravo nego i jako malo.
Ma niš bez Zagoraca. Oni su zakon.
VEZANI ČLANCI:
SJEĆANJE NA PULFER
Ilica (rujan 2023.)
Onim ZET-ovim arheološkim primjerkom tramvaja, koji možete škicnuti samo u Tehničkom muzeju, provozam se od Trešnjevke do Frankopanske. Broj 21.
A onda s prijateljem Palinićem u španciranje za promet zaprtom Ilicom.
Štandovi sa svim i svačim. I desetak svirki uživo.
Modne revije. I sudaranje u gužvi s dragim i poznatim facama.
Glumica Beti Lučić sa sinom i budućom snahom. Usta razvučenih od uha do uha. Osmijeh radosti.
– Što se slavi?
– Šećući Ilicom, javljaju mi iz Podgorice da sam dobila nagradu za najbolju žensku ulogu na tamošnjem međunarodnom festivalu.
– Koja priredba?
– Monodrama "Ljubavnice".
Čestitam joj, a ona me predstavi sinu.
– To ti je novinar koji je bio na Hvaru na mom vjenčanju s Večekom. U Večernjaku, na duplerici, stavio je naslov "Ljepotica i Pjer".
Mislim si. Kad je to bilo…
Svojevremeno sam u "Kavkazu" objavio kako Beti ljubi najboljeg kuhara među ratnicima i piscima. I najvećeg pisca i ratnika među kuharima. Veza je bila još u pelenama.
Bilo je i ljutnje. Nisam tada naveo o kome se radi. Pa neću ni sad.
Zna Beti. Zna on. Znam ja.
Uostalom, ta je veza prozujala s vihorom.
Za sada toliko.
Ćuke po Ilici na uzici šetkaju glumci Kiki Ugrina i Sven Šestak.
– Ovo mi je kći – upoznaje nas s mladom ljepoticom Kiki.
Svena sam zatekao pitanjem o otvaranju Gavelle.
– Prije studenoga ništa! – uzvrati pesimistično.
A to bi značilo da će i naša omiljena birtija oživjeti na Dan mrtvih.
– U velikoj dvorani bit će premijera Matišićeva komada "Moji tužni monstrumi". Radimo s Tauferom, a glazbu je skladao Matin sin Šimun.
– Igra li u predstavi i Matina buduća snaha Anja Đurinović? – povuče me znatiželja.
– Nije u podjeli.
Talentirani glazbenik Šimun i lijepa gavelijanka Anja u vezi su već dulje vrijeme. Mladi. Talentirani. Lijepi. Neka ih.
U daljem španciranju naletimo na Đoleta Kukuljicu i čestitamo mu ročkas.
– Kad se otvori Gavella, častim ekipu roštiljem – obeća, pred svjedocima, dr. Petar Raštegorac.
– A ja nosim karnister vina – dodam i pravac tramvajska postaja.
Opet broj 21. Malo modernija verzija onog iz pubertetskih dana Jože Manolića.
Na takvima sam se peljal od Remize do trešnjevačke gimnazije. Svaki dan.
Na pulferu.
Koga to interesira?