Bojite li se da bi nakon ovotjednog pokolja, terorističkih napada u Francuskoj moglo biti još?
- Bilo bi gotovo naivno vjerovati da se tako nabijeni fanatizam i mržnja mogu isprazniti jednokratnom upotrebom nasilja. Terora je bilo i ranije, i lijevoga, pretežno ideološki profiliranoga, u vrijeme "Baader-Meinhofa" i "Crvenih brigada", i desnoga, uglavnom vjerski motiviranoga, vezanog najviše uz kretanja u islamskome svijetu. Ali, nikad u posljednjih 50-tak godina nije poprimio ovako drastične i tragične razmjere, da bude pravi izazov za državu i opasnost za njene temeljne vrijednosti. Zna li se da je napadnuti "Charlie Hebdo" jedinica na skali slobode i neovisnosti medija u Francuskoj, pucanj na njegove najeminentnije urednike i novinare bio je i hitac u slobodu izražavanja: "kalašnjikov" protiv pera, nasilje protiv slobode! Napadači su htjeli ubiti. U tome su, nažalost, uspjeli. Htjeli su zaplašiti. U tome su, srećom, manje uspjeli, jer su demokratska tradicija i svijest o dragocjenosti slobode pokazali otpornost na takve oblike prijetnji. Htjeli su osvetiti svoje povrijeđene vjerske ikone, ali za tu vrstu borbe za vjeru nisu dobili podršku ni od velike većine muslimanskih vjernika. Izolirani i ostavljeni, teroristi su doživjeli sudbinu svojih žrtava. Pravda bi bila potpunije zadovoljena da ju je mogao izreći sud. Vratilo im se isto što su učinili drugima, ali nedužnima, za razliku od ubojica. Odlazi li s njima i motiv za novo nasilje? Istu večer, i šef države François Hollande – koji, treba li sumnjati, raspolaže s najviše informacija - upozorio je Francuze da opasnost od novog terora nije prošla. Njegova je zemlja angažirana u Maliju, kao prva, skoro i jedina zemlja Zapada, u borbi protiv tamošnjih islamista. Francuska je držala tempo i kad je trebalo vojnički intervenirati protiv Islamske Države na Srednjem istoku. Za prethodne vlasti, Pariz je bio u prvome planu u rušenju Gadafijeva režima, kasnije i Pukovnikove fizičke, ne samo političke likvidacije. Postoje, dakle, brojne vanjskopolitičke okolnosti koje Francusku izlažu terorističkoj pogibelji, trenutačno možda više nego ijednu drugu europsku ili zapadnu zemlju. Još jedna okolnost može privlačiti teroriste da nastave "kažnjavati" Francusku: to je njen dominantni prosvjetiteljski duh, s kritičnošću u kojoj nema mjesta nikakvom sljepilu, civilizacija slobode i slobodarstva u kojoj vlada pravo na mišljenje i obveza sumnje, tradicija laicizma u kojoj je vjera slobodna, ali odvojena od politike. U takvom duhovnom i političkom ambijentu ima mjesta za razlike, za drukčije mišljenje, za "charlijevsku" duhovitost. One će se nastaviti slobodno manifestirati, usprkos prijetnjama i nasilju nad slobodom. Logično je, na žalost , pretpostaviti da se ekstremi i ekstremisti, kakvi su se legitimirali u nasilju nad satiričnim tjednikom "Charlie Hebdo", ni nadalje neće moći uklopiti u otvorenom, pluralnom društvu, kakvo je francusko. Zato nije sasvim nelegitimna ni bojazan od novoga terorizma, jedne bezumne frakcije toga istog društva, kao što je legitimno očekivati da se nikad neće ponoviti nasilje takvoga intenziteta kakvog u Francuskoj nije bilo od rata u Alžiru.
Hoće li stravično ubojstvo francuskih novinara imati posljedice na novinarstvo kao profesiju, i kakve?
- Ništa ne treba isključiti, pa ni takav neželjeni nastavak. Uostalom, vođa "Nacionalne fronte" Marine le Pen istoga je dana uprla prstom na strance, na emigrante, kao što to redovito čine i ona i njen otac Jean-Marie (od koga je prije nekoliko godina preuzela vodstvo krajnjom desnicom), kada treba odrediti glavne krivce za nesigurnost u zemlji i ograničiti njihova prava. Takva se politika pokazala profitabilnom: od male, beznačajne političke formacije iz 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća, Le Penova je "Fronta" rasla kako je rasla socijalna i gospodarska kriza u zemlji, i narasla do položaja vodeće političke partije u Francuskoj! Treba li i podsjećati da je stranka krajnje desnice na posljednjim izborima za Europski parlament osvojila gotovo četvrtinu glasova, pretekavši prvi put i desnu i lijevu konkurenciju? Što se promijenilo u stranci? Kćerka je oslobodila stranku očeve nostalgije za nacizmom, koja ju je desetljećima kompromitirala u republikanskoj javnosti, ostavši čvrsto vezana uz naciju i njen suverenitet, koje uglavnom suprotstavlja Europi ( koju bi rado napustila kad bi joj se za to pružila prilika); napustila je i njegov otvoreni antisemitizam, makar na retoričkoj ravni, i tako postala prihvatljivija za onaj dio publike i politike kojemu je odnos prema Židovima jedan od međaša za odnos prema demokraciji. Ali u odnosu prema strancima nije ni za milimetara odstupila od radikalne pozicije svoga oca koji od početka svoje političke borbe za novu "nacionalnu revoluciju" zastupa platformu "Francuska Francuzima". U klasičnoj političkoj terminologiji to se zove - ksenofobijom. No, dok kritičari, osobito s ljevice, ne propuštaju optužiti oca i kćerku Le Pen za mržnju prema strancima, krajnja desnica pridobiva žrtve krize, i nastavlja svoj marš prema vlasti. Mogu li joj braća Kouachi, s bolesnim planom (ostvarenim, na žalost) o osveti proroka Muhameda, olakšati put? Ili će postati nepremostiva zapreka? Poslije zločina nad redakcijom "Charlie Hebdo" francuska politika teško će biti ono što je prije bila. U osudu nasilja svi će se uključiti: i vlast, i oporba, i politika, i crkva, i intelektualci i sindikati... Svi, bez izuzetka. U defileu na pariškim ulicama, u nedjelju popodne, mogli bi se sliti milijuni ljudi, da osude nasilje, da brane slobodu, ali i da se suprotstave podjeli društva. Atentatori su posijali sjeme razdora: ono neće proklijati ako se među političkim strankama ne pojavi utrka tko će više i bolje iskoristiti tragediju za svoje sebične izborne, odnosno političke interese. Ranjeno društvo nalazi se u fazi posebne osjetljivosti kad bi mu jedinstvo moglo biti važnije od podjela, a konsenzus prihvatljiviji od konkurencije. Skora budućnost može biti manje ružičasta, upadnu li stranci u žrvanj političke, stranačke borbe, koju je započela Marine le Pen. Nikad magarci nisu dobro prošli kad su se konji tukli iznad njih. Zato treba sačekati kako će se postaviti republikanske stranke desnoga i lijevoga centra, kako će one interpretirati podatak da su atentatori rođeni u Parizu, da su u Parizu odrastali, da su prošli francuske škole... Prihvate li one borbu prsa o prsa s krajnjom desnicom oko toga tko je primarno kriv za to što grupa fanatika ubija poklisare slobode, moglo bi se dogoditi da zastave ostanu dulje na pola koplja ili da ih "povoljni vjetar" razvije u neželjenom pravcu. Možda je na prvi pogled i nerealno, ali poslije teške drame može doći vrijeme smirenja. U politici bi to mogao biti novi konsenzus demokratskih snaga da se zaliječe frakture koje su prouzročili radikalni islamisti. Slučajno i nevažno, rođeni u Parizu, da bi (svi) stranci plaćali cijenu njihova bezumlja. Dođe li ikad do konsenzusa, bio bi neodrživ kad bi isključivao i strance-emigrante iz programa ujedinjenja države i društva.
Hoće li krvavi pohod islamista biti vjetar u leđa francuskoj desnici i produbljenju jaza prema strancima?
- Jedna je posljedica nastupila, i ona je nepopravljiva: novinarstvo je ostalo bez svojih najeminentnijih novinara-karikaturista. Tko je ikad, bez obzira na prijetnje kojima su bili grubo izloženi, mogao i pomisliti da jedan Wolinski ili Cabu, ili jedan Charb, mogu biti ubijeni u prostorijama lista koji im je dao svjetsku slavu (isto kao i oni njemu)? Teroristi su ubili desetoricu novinara samo zato što su jedan vjerski autoritet tretirali na isti način kao i svjetovne autoritete, ali nisu mogli ubiti list. "Charlie Hebdo" je institucija francuskoga novinarstva, otporna na hice mržnje. Budućim će brojevima nedostajati njegovi najbolji predstavnici, ali će izlaziti s podrškom listova "Le Monde", "Liberation" koji na tan način brane vrijednosti u koje su atentatori pucali – slobodu medija i slobodu izražavanja. Baš je "Charlie Hebdo" sa svojim pomalo anarhističkim, pomalo libertinskim stilom, bio stjegonoša medijskih sloboda i praktični vjernik u crkvi novinarske neovisnosti. To je bila njegova prepoznatljiva oznaka. Ako postoji neustrašivi list onda je to "Charlie Hebdo", prije svih ostalih koje znam. Ako su njegovi urednici smatrali da jedna tema zaslužuje njihov komentar u nekoliko poteza pera, onda su oni išli do kraja. Nisu ih mogle zaustaviti ni prijetnje, ni život pod stalnom pratnjom policije. Profesionalno i moralno geslo: "Bolje uspravno umrijeti nego puzeći živjeti" stajalo ih je života. Ali, dostojanstvo i ugled ubojice im nisu mogli oduzeti. Vidljiva je već sada još jedna, druga, posljedica nesreće koju su nad jednim listom počinili islamski fanatici: svijest o neprocjenjivoj profesionalnoj i moralnoj ostavštini zlatne generacije "Charlie Hebdoa" . Francuska je ujedinjena ne samo nad sudbinom ljudi koji su stradali, nego i nad sudbinom novinara koji su stvarali taj unikatni magazin i koji se nisu htjeli sviđati "glupanima". Nikome, ustvari. Oni nisu nikome podilazili: ni političarima, ni bankarima, ni plemstvu, ni svećenstvu... Bili su stvarno svoji. Ubojice to nisu razumjeli, jer oni nisu svoji, oni su pripadali nekome drugome. Može se govoriti i o trećoj posljedici, a to je neviđena solidarnost novinarskoga ceha. Pred takvim i tolikim zločinom, mnogi bi "obični" ljudi, ustuknuli, povukli se na komfornije položaje, u zavjetrinu, na sigurna mjesta. Francuski su se novinari utrkivali tko će prije pružiti ruku, tko će jače osuditi zločin, tko će ljepše prikazati veličinu ubijenih kolega. Za sve vrijeme tragične drame, novinari svih televizija bili su u crnome, "Le Mondeov" karikaturist Plantu plakao je u studiju, građani su spontano pjevali "Marseljezu". Bilo je straha, ali nije bilo panike. Mogu li novinari, kad se emocije slegnu, postati svjesniji opasnosti kojima su izloženi zato što brane demokratske vrijednosti od političkoga nasilja religijskog, li drugog ekstremizma, i "povući kočnicu" da ne bi potpaljivali vatru na kojoj oni mogu izgorjeti? Kad bi se to i dogodilo, bilo bi u potpunoj suprotnosti s duhom "Charlie Hebdoa", s atmosferom slobodarstva koji je dominiralo u danima nasilja nad slobodom novinara, i samom tradicijom slobodnoga novinarstva u Francuskoj. Ne čini mi se da je moguć, a kamoli realan, takav nastavak. Prije bih rekao da će zločin nad novinarima čuvenoga satiričnoga lista biti jedna nova stepenica u sazrijevanju svijesti o novinarstvu koje je – to je temeljno iskustvo "Charlie Hebdoa" – ili slobodno i neovisno, ili ga nema. Ako su htjeli zaplašiti novinare, ušutkivati novinarstvo, atentatori, i njihovi mentori, postigli su suprotno: duh "Charlie Hebdoa" više će obvezivati novinare da ne popuštaju pritiscima. Jer, odsad će pisati i za svoje mrtve, ubijene kolege.
>>Procurila snimka: Terorist otkrio taocima motiv napada
>>Galić: Nisu ubijeni samo ljudi i novinari nego sloboda izražavanja
al ovaj lupeta!!!