Osim činjenice da se ubraja u najbolje svjetske ilustratore i dizajnere, životni put Mirka Ilića definitivno bi se mogao naći na samom vrhu najinspirativnijih priča o uspjehu. On je, naime, nakon početka karijere u Hrvatskoj, prije pune 34 godine svoju zagrebačku adresu zamijenio newyorškom kako bi se dokazao i u SAD-u gdje se vinuo u sam vrh svjetskog dizajna. Pritom je radio za magazin Time i New York Times, ilustrirao je brojne knjige, autor je nekih od najpoznatijih plakata, stoji iza mnogih kampanja, dobitnik je niza nagrada, a njegovi su radovi, između ostalog, u kolekciji Muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku (MoMA).
Također, posvećen je i humanitarnom djelovanju te borbi za ljudska prava, no unatoč svemu tome ne očekuje da će se često pojaviti u medijima ili biti popularan u široj hrvatskoj javnosti jer, kako otvoreno kaže, kulturni uspjesi ne cijene se dovoljno. U razgovoru iz svog studija s pogledom na Empire State Building objasnio nam je koji je razlog tomu te zašto misli da će veliki životni intervju s jednim kulturnjakom teško naći put do medija.
Zašto ste skeptični oko pojavljivanja u medijima i davanja intervjua?
Nije teško uvidjeti kolika se važnost u društvu i u medijima pridaje kulturi. Ide nekako ovim redoslijedom – prvo lokalni pa svjetski pokvareni političari, onda sport, pa neki lifestyle i tek onda kultura, tamo negdje prije recepta za zimnicu.
Je li to problem samo u Hrvatskoj ili i šire?
Problem je što je kultura u Hrvatskoj ljudima strahovito nebitna, a zemlja je nevjerojatnih umjetnika koji stare i umiru, njihovi radovi nestaju i to nikoga nije briga. Odnos Hrvata prema kulturi strašno je tužan i ovdje se sigurno ne ulaže dovoljno ni u kulturu ni u vidljivost kulture zato što to nikome nije važno. U zemlji u kojoj cvjeta nacionalni ponos, kultura kao najveća nacionalna vrijednost nije važna. Znate što je porazno? To što nitko ne zna tko je bio najpoznatiji nogometaš u Hrvatskoj kada je Krleža stvarao. A sada vam neki novi Glembajevi prolaze ispod radara zato što je netko zabio gol, prodao se za jako puno novca i ima djevojku koja ima silikonske grudi.
Koliko ste ostali povezani s Hrvatskom iako već gotovo 35 godina živite u Americi?
Volim dolaziti u Hrvatsku, pratiti što se tu događa, čuti novosti… Unatoč tome što živim u SAD-u, Hrvatska i ja smo u dobrim odnosima jer sam ja, naime, jako lukav i točno sam znao kada treba otići. I inače u životu, iz brakova, država, poslova… Perfektan sam u odlascima, a moj “scenski izlazak” uvijek je na nivou. Stoga nema loših sjećanja i ostanem sa svima u dobrim odnosima. Zapravo je potrebno jako malo za uživanje u životu, treba samo pronaći balans i biti u miru sam sa sobom.
Dakle, nostalgičar ste?
Sasvim je logično da mi je Hrvatska nešto ljepša nego druge zemlje i da samo ovdje mogu doživjeti neke karakteristične boje, zvukove i mirise uz koja me vežu lijepa sjećanja. Uspomene su u životu jako važne. Kada se stariji čovjek okreće za mladom damom, on se ne okreće zbog nje same, nego zato što ga podsjeća na onu ženu iz prošlosti koja mu je rekla “ne”. Ima jedna priča, navodno istinita, o dvojici Hrvata koji sjede na terasi kafića u Parizu te komentiraju djevojku u prolazu riječima: “Kako je lijepa, kao da je naša.” A ona se okreće i govori im na hrvatskom: “Pa i jesam!” To je ta vizualna uspomena koja se na milju prepozna i u stranoj zemlji.
Koliko često onda dolazite ovamo?
Nikad nisam toliko malo putovao kao ove godine. Lani sam više od deset puta bio u Europi, a ove godine samo jednom, i to u siječnju. Kada već govorimo o razlozima dolaska, svi koji me poznaju znaju da jako volim kesten-pire sa šlagom, i to onaj iz zagrebačkih slastičarnica, s jeftinim rumom. Kada ga se zaželim, sjednem na avion i dođem za vikend u Hrvatsku. Prije mjesec dana imao sam “krizu”, zamalo sam došao u Zagreb, ali se onda situacija pogoršala. Kesten ne raste u Americi, nešto malo uvoze iz Čilea i Italije, ali nije to to. Uostalom, volim Zagreb, rekao bih čak više nego što on voli mene. Iako, ja uvijek odsjednem u Esplanadi i vidim samo najbolje od grada. Zagreb i ja se uvijek sretnemo samo u najboljim trenucima i nikad ne ostajem dulje od pet dana. Počeo bih u suprotnom živcirati ljude pa bi rekli: “Kaj je pak sad on opet tu. Nije njemu u Americi tak dobro, kad mora stalno tu dolaziti.” Također, jako volim Istru i Duborovnik gdje zadnjih godina redovito ljetujem.
U više ste hrvatskih gradova nedavno i postavili svoju izložbu. Riječ je o višegodišnjoj putujućoj izložbi plakata “Tolerancija” koja je prošla već više od 30 zemalja. I onda su plakati uništeni u Hrvatskoj, kod Botaničkog vrta u Zagrebu na njih su ispisane ustaške poruke. Kako ste reagirali?
Govoreći o važnosti kulture, moglo bi se i ovdje spomenuti da su me, vezano uz tu izložbu, zvali da odgovorim na tri pitanja u 20 do 30 sekundi na jednoj hrvatskoj televiziji. Onda kada je netko nacrtao ustaške znakove, ponovno su me zvali i htjeli su dulji intervju. Zanimljivo je to da ta izložba gotovo nikog nije zanimala dok se nije nešto ružno dogodilo. Da sam se pojavio u haljini na Trgu bana Jelačića, vjerojatno bih dobio više od 20 sekundi od izložbe o toleranciji na dan tolerancije koji slavi cijeli svijet.
Je li izložba imala problema još negdje?
Da, ali zanimljivo je da se takve stvari događaju isključivo u istočnoj Europi. Baš su ovih dana plakati uništeni i u Rumunjskoj nakon što je jedan od tamošnjih političara održao govor ispred njih te rekao da tamo nema mjesta za gej plakate. Prvo su ih ukrali, pa su ih uništili sprejevima, onda su ih probali politi benzinom i zapaliti. Svaki put smo ih zamijenili i to sve ja financiram. To je moje privatno vlasništvo, a do sada je već pola tamošnje izložbe uništeno i ukradeno. Da su plakati bili izloženi u nekom muzeju ili galeriji, to se ne bi tako često događalo.
Zašto onda nisu u galeriji ili u muzeju?
Takve institucije mene u ovakvom projektu ne zanimaju zato što smatram da ljudi koji odlaze tamo, iako su možda snobovi, već djelomično educirani o važnosti tolerancije. Ja sam ovim plakatima htio doprijeti do građana i potaknuti ljude koji šeću ulicama da razmisle o toleranciji. Izložba se stalno mijenja jer sam se trudio u svakoj zemlji pronaći lokalne umjetnike koji će dati svoj doprinos. Tako sam se, primjerice u Rumunjskoj, jako trudio kako bih pronašao mladu romsku dizajnericu. To nije bilo lako jer neki nisu ni htjeli priznati da su Romi, ali na kraju sam ipak uspio i ona je napisala riječ “tolerancija” na svom materinjem jeziku. I sada zamislite reakciju osobe kada vidi taj plakat, a inače živi u sredini u kojoj se mora sramiti što je Rom ili Romkinja i u kojoj se romski jezik ne njeguje. Siguran sam da se osjeća barem malo bolje kada vidi taj natpis jednako kao što mlada gej osoba osjeti podršku kada vidi dugine boje koje su u toj sredini inače osuđene. Zato želim da su plakati na javnom mjestu ili eventualno u institucijama kao što su škole i fakulteti.
Koju poruku želite poslati tom izložbom, što želite postići?
Izložba širi jednu “veoma čudnu” ideju tolerancije koja je očito vrlo strana mnogim ljudima. Misle valjda da je to nekakav luksuz, no tolerancija je po meni najniži mogući stupanj, odnosno najniža moguća stepenica ljudskog ponašanja prema drugima. Ona ne zahtijeva da se drugog voli, ali zahtijeva da ga se ne dira i da ga se tolerira. Naravno, tolerancija u svakoj kulturi znači nešto drugo, a može biti shvaćena u pozitivnom i u negativnom kontekstu. Primjerice, tolerancija za gej osobu u New Yorku ne znači puno jer ta osoba želi više od pukog toleriranja i to joj može zvučati negativno. Ali je zato za gej osobu u Iranu tolerancija sve, svjetlo u daljini, nada pa čak i život. Prema tome, tolerancija je za svaku grupu nešto drugo, ali je osnova za početak svih odnosa i bilo kakvu nadogradnju i inkluziju.
Osim izložbe, često držite i predavanja na tu temu. Koji je razlog tolike vaše posvećenosti?
Držim predavanja po cijelom svijetu, najčešće o opasnosti neonacizma. Mislim da je to vrlo važna tema o kojoj se mora razgovarati. Ako ne želite da vam jednom pokucaju na vrata, nešto po tom pitanje treba napraviti. Pojava neonacizma je po meni, uz klimatske promjene, najgora stvar koja se na svijetu događa. Samo je pitanje što će nas prvo od toga dvoga dostići.
Mislite li da će se taj stupanj tolerancije o kojem govorite postići ili je to nedostižni ideal?
Ja mogu za sebe reći da sam “samo” dizajner i ne znam kako riješiti sve te velike svjetske probleme, ali mislim da ljudi moraju shvatiti da neke stvari jednostavno nisu pristojne. Nitko neće gol šetati Ilicom, osim ako nije konceptualni umjetnik, zato što mu je netko rekao da ne smije, nego zato što će sam znati da to nije pristojno. Po mom mišljenju, mladi bi jednako tako trebali znati da crtati kukaste križeve nije u redu, da bi te trebalo biti toga sram. Onda nam neće trebati kazne. Mislim da je to dostižan ideal, ali je također nešto oko čega se trebamo konstantno truditi. To nije poput cjepiva, da budemo aktualni. Ne možete “dobiti dozu tolerancije” pa biti bez brige neko vrijeme. Ja živim u zemlji koja se na trenutak zaboravila boriti za demokraciju i počela ju je uzimati zdravo za gotovo. I onda smo dobili Trumpa i sve što je došlo s njim. I to je pokazatelj da se plamen svega dobroga mora redovito održavati, inače će se ugasiti.
Kakva je trenutačno društvena situacija u SAD-u s obzirom na nedavne izbore?
Bez obzira na novog predsjednika, još uvijek vlada depresivno raspoloženje zbog koronavirusa. Trenutačno je teško procijeniti kako je na Amerikance djelovala promjena predsjednika. Ja govorim, naravno, o ovom dijelu SAD-a u kojem živim. Mi u New Yorku, na Manhattanu smo malo drugačiji od ostatka Amerike. Ovdje se pobjedom Bidena definitivno vratila nada, pojavila se svjetlost na kraju tunela.
A kakvo je tamošnje stanje što se tiče pandemije? New York je preživio veliku krizu tijekom prvog vala, je li sada situacija bolja?
Brojke su u cijeloj zemlji ponovno jako skočile, ali ne toliko u New Yorku jer su ovdje ljudi nešto naučili za vrijeme prvog vala te se sada puno više paze. Svi nosimo maske, u veoma malo restorana može se ući i jesti, a klubovi su zatvoreni tako da se može ići samo u one ilegalne, ako i postoje. No većina ljudi je disciplinirana i odnosi se dosta racionalno prema cijeloj situaciji. Rekao bih da se više širi zamor, ljudi su već umorni od svega. Atmosfera je jako depresivna i tužna. Čak se ni najstariji Amerikanci ne sjećaju kada je zadnji put u SAD-u vladalo ovakvo beznađe. Vjerojatno u vrijeme velike depresije jer su za vrijeme rata ipak bile izražene nacionalne emocije, “mi ćemo njima pokazati”, a sada se nema što kome pokazati, osim samome sebi.
Ove godine su Ameriku iscrpili i brojni prosvjedi. Je li podsjetnik na toleranciju tamo potreban zbog rasizma?
Dijelovi Amerike su, nažalost, veoma rasistički. No rekao bih da rasizam čak nije toliki problem na razini pojedinaca, koliko na razini institucija. Taj problem je puno veći i puno ga je teže riješiti. Mišljenje pojedinca se još koliko-toliko može lakše promijeniti, no u američke institucije poput policije i pravosuđa je rasizam ukorijenjen. Kako to promijeniti?
Osjeti li se rasizam u Americi na svakodnevnoj bazi?
Ja sam bijelac plavih očiju tako da definitivno ne mogu osjetiti rasizam na svojoj koži, ali ga vidim na svakodnevnoj razini. Često predajem u školama te vidim i čujem, u razgovoru s djecom, da se stalno susreću s tim problemom. Kada sam ja došao u Ameriku, prvi posao koji sam dobio nakon samo tjedan dana bila je izrada ilustracije za New York Times, a nakon mjesec dana već sam radio naslovnu stranicu za magazin Time. Razlog tome jest što sam talentiran, ali da sam došao s istim portfeljem, ali ne iz Europe nego s Haitija, sumnjam da bih tako brzo uspio. To je realnost.
Kako to da ste uopće odlučili otići u SAD?
Meni je u Hrvatskoj , odnosno u Jugoslaviji bilo odlično, ali to je mala zemlja i imao sam osjećaj da sam napravio sve što sam mogao. Već sam u to vrijeme počeo raditi na nekim projektima u Europi, ali nisam se htio preseliti u neku europsku zemlju jer bih dobio etiketu “gastarbajtera”, odnosno “dotepenca”. I što onda napraviti? Odlučio sam da je najbolje otići u New York i početi ispočetka iako do tada nikad nisam bio u Americi i nisam govorio engleski. Izuzev, naravno rock’n’roll vokabulara kojem su me naučili primarno Lou Reed i Leonard Cohen jer Boba Dylana, moram priznati, nisam baš dobro razumio. I tako sam pokupio svoje stvari 1986. godine i otišao.
I već nakon tjedan dana našli ste posao. Kako vam je to uspjelo i koliko vam je bio važan rad u magazinu Time i New York Timesu gdje ste bili art-direktor?
Rad u novinama bio mi je jako važan. Zbog nepoznavanja jezika u početku mi je najlakše bilo raditi kao ilustrator, s obzirom na to da za dizajn treba puno komunicirati i imati više iskustva. Ne možete preko noći postati dizajner koji nešto znači. Onda sam shvatio da, ako postanem art-direktor, to je dobar put koji će vratiti ka profesiji dizajnera.
Zašto ste se u životu uopće odlučili za dizajn?
Ja sam disleksičan tako da mi pisana riječ nije prijatelj. Iako, zbog tog kompleksa skupljam knjige, no meni su u mojoj glavi slike uvijek bile puno draže i već sam kao dijete puno crtao što je moja majka, srećom, poticala. To mi je uvijek bio najlakši i najdraži način izražavanja i tako sam završio u Školi za primijenjenu umjetnost. S obzirom na to da fakulteta za to usmjerenje onda još nije bilo, od mene se očekivalo da postanem učitelj likovnog odgoja ili da dobijem posao u nekoj državnoj instituciji, čisto da preživim. Nije onda baš bilo freelancera, slobodnih umjetnika…
Ipak, vi ste se odlučili baš za taj put?
Da, i to preko stripova koje sam počeo crtati i onda ih prodavati. Jedino sam stripove mogao raditi za sebe i onda na tome zarađivati i tako je sve počelo. Zbog dobro nacrtanih stripova dobio sam priliku raditi prve ilustracije za Smib i Modru lastu, a dizajn je došao nešto kasnije jer je ipak riječ o ozbiljnijim projektima. Kroz život sam se pretakao iz jednog područja u drugo jer mi stvari brzo dosade tako da stalno mijenjam interese. Čak sam se i stripu vratio u zadnje vrijeme.
Ovaj tjedan se dobili nagradu “Andrija Maurović” za životno djelo zbog razvoja stripa, a posebice zbog činjenice da ste bili dio kultne strip-grupe Novi kvadrat. Koliko je to razdoblje utjecalo na vas i kako ga se sjećate?
Kada je riječ o Novom kvadratu, treba reći da on ne bi postojao da nije bilo Poleta, a isto vrijedi za mnoge poznate urednike, novinare, fotografe… Jednostavno mora postojati mjesto gdje će se talent pokazati i razvijati. Ako vam ne daju pozornicu i instrumente, vi ne možete biti glazbenik, a isto vrijedi i za ostale talente. Polet je omogućio da nastanu naše ilustracije, strip, fotografije, pisanje i to dobro i kritičko pisanje. To je nešto što ja danas ne vidim, ne vidim da se njeguje i cijeni dobra fotografija, dobro pisanje… Ulagati u nešto i njegovati nešto je potrebno da bi se nešto i dobilo. Bilo je, naravno, tamo i ružnih stvari. Neka politička smjenjivanja i igre kad je Polet postao prevelik i počeo ugrožavati sistem, ali stvorio je puno dobroga.
Kakva je situacija s razvojem stripa u Hrvatskoj danas?
Neki od najboljih svjetskih stripova dolaze iz naše sredine. Po meni, jedan od najboljih strip crtača u svijetu je Igor Kordej koji je moj dobar prijatelj, ali ne kažem to zato, nego zbog toga što je strašno talentiran. On je svojim crtanjem jako unaprijedio strip, napravio je pravu revoluciju. Čak je Francuska, zemlja stripa, to prepoznala i on je službeno postao vitez francuske kulture. A postoji još barem 50 strip-crtača iz Hrvatske koji rade po cijelom svijetu. Meni je drago što sam ja svojim radom pokazao da osoba ne mora biti ograničena svojom sredinom. Otišao sam van i objavljivao u nekim od najznačajnijih magazina u svijetu prije ere interneta, pokazao sam da se to može, da može biti “svjetsko, a domaće”. Nadam se da je to dalo vjetar u leđa novim klincima.
U Hrvatskoj ste bili poznati i po radu na omotima glazbenih albuma. Koja vam je najdraža ploča na kojoj ste radili?
Ne mogu izdvojiti samo jednu. Svaka od njih ima nešto, ali najdraža priča vezana je uz jedan od mojih najlošijih omota, a to je onaj prvi za ploču Arsena Dedića. On se meni uvijek obraćao s “gospodine Iliću” iako sam bio klinac, to je bio štos. I tako je jednom rekao: “Gospodine Iliću, ako niste nikada radili omot za ploču, napravite jedan za mene. Vama će u biografiji pisati da vam je moja ploča bila prva, a meni isto to. Da je Mirku Iliću moja ploča bila prva.” To je, po mom mišljenju, jedan od mojih najlošijih produkata, jer sam bio mlad i naivan i nisam se znao oduprijeti Arsenovim uputama, ali volim tu priču. I kasnije sam za njega napravio još nekoliko omota. Iako njegove pjesme nisu bile baš moj đir, sviđala mi se njegova ideja, to koliko u pjesmi voli ženu.
Radili ste kasnije i omote Prljavog kazališta, Bijelog dugmeta, Parnog valjka, Josipe Lisac, Miše Kovača… Kako ste povezali glazbu i dizajn?
Bio sam oduševljen što mi je rad vezan uz glazbu, a najveći mi je gušt bio raditi rocn’n’roll ploče. Bilo je to zanimljivo razdoblje života. Nisam volio da me ljudi zovu doma, tako da je moj ured bio u Kavkazu i svi su točno znali kad me se može naći tamo. No nekad bih samo nestao. U to vrijeme su tamo stajali autobusi kojima su glazbenici išli na turneje. Onda bih saznao da Prljavci, recimo, kreću za pola sata. Ja bih kupio četkicu za zube, ubacio se u autobus i nestao s njima na pet dana. Rock’n’roll je u jednu takvu malu sredinu gdje je bilo relativno dosadno unosio dobru energiju i imam samo dobre uspomene.
Kakvu glazbu danas slušate?
Mora da sam ostario jer se meni više sviđa starija glazba od ove današnje. Ja se ubrajam u one propale stare romantičare, meni su riječi jako važne. Nije mi toliko bitan ritam, nego da postoji priča koju mogu vizualizirati dok slušam glazbu. Ako mogu slušati nekoga i naježiti se, to je vrhunski. Ali nemam taj odnos s novom glazbom.
Kako izgleda vaš proces stvaranja?
Ne volim stvarati nešto za što unaprijed imam točnu viziju kako će izgledati. To mi nije zanimljivo, ali raditi nešto za što ne znate kako će na kraju izgledati veliki je rizik i vrlo često možete nešto ružno napraviti. Zato ja u knjizi Dejana Krstića o meni vjerojatno imam neke od najboljih i neke od najgorih dizajna na svijetu.
Kojim se projektima bavite u posljednje vrijeme?
Inspirirao me motiv koronavirusa, a počeo sam nakon dugo vremena opet raditi na stripu. Tako da mi je nedavno objavljen strip na tu temu u jednoj austrijskoj knjizi, a napravio sam i plakate koji su postavljeni diljem svijeta. Uz poruku “Samo naprijed, čuvajte se!” prvo su se pojavili u New Yorku, a onda i u mnogim drugim gradovima u Europi, između ostalog i u Zagrebu. Ideja je bila da se ljudi, kada vide taj plakat, podsjete da moraju biti oprezni, da provjere imaju li masku i slično. Naravno, radim i komercijalne projekte, za hotele i slično, a tu su i naslovnice knjiga, suradnja s kazališnom i glazbenom industrijom... U Hrvatskoj sam zadnje radio logo za kampanju “Moje mjesto pod suncem” riječke udruge CeKaDe.
Što vas je privuklo da sudjelujete u tom projektu socijalne inkluzije djece koja žive u riziku od siromaštva?
Čovjek bi trebao biti ili lud da ne podrži ovu akciju ili bi to trebao biti netko tko nikada nije bio dijete. Meni je bilo logično pridružiti se ovoj akciji, a čak sam u Americi pronašao nekoliko donatora. Također, smislio sam još jedan projekt za tu akciju. Bit će to dječja knjiga za koju ću se ja odreći svih prava, a pokušat ću naći izdavača u Hrvatskoj koji bi učinio isto tako da bi sav novac od prodaje išao udruzi. S obzirom na to da sam disleksičan, ja ću knjigu ilustrirati, a za pisani dio će se pobrinuti moja bivša supruga Slavenka Drakulić i naša kći Rujana Jeger.
Ova akcija nije iznimka, veoma često radite pro bono. Zašto i kakav treba biti projekt da ga prihvatite?
Jako volim raditi pro bono, jer ako mene nešt veseli, nije mi problem napraviti to besplatno. Moj jedini uvjet je da nema mijenjanja. Ako nekome nešto napravim, može to koristiti, ako mu se ne sviđa – ne mora, ali nema izmjena. Moja tvrtka je vrlo mala, nas je samo dvoje u ovom trenutku, ali mi otprilike 60 do 70 posto poslova radimo besplatno i to ljudima često nevjerojatno zvuči. Važno je naglasiti kako ja na taj način ne otimam nikome novac, odnosno ne uzimam projekte na kojima bi neki mladi dizajner mogao zaraditi. To su projekti koji si dizajnere ne mogu priuštiti i, ako ja to ne napravim, neće nitko. Primjerice, postere o koronavirusu napravio sam samoinicijativno i ja sam ih financirao. Zato što mislim da je to važno. Također, vesele me donacije muzejima i galerijama, ne mojih vlastitih radova nego postera, ilustracija i stripova koje inače jako volim pa, kada ih se puno skupi, doniram ih.
Naglašavate da imate drugačiji odnos prema novcu od većine drugih ljudi. Što time mislite?
Ljudi često, a posebice u Hrvatskoj, imaju tendenciju da žele skupiti bogatstvo, to im je najvažnije. I to pod bilo koju cijenu. Zato se događaju sva varanja i krađe, što je praktički postalo dio kulture. Ja nikad u životu nisam bio vlasnik auta, nisam nikad imao vikendicu. Nije mi to trebalo, ali želim ostaviti neke druge vrijednosti iza sebe.
Koja je tajna vašeg uspjeha i motiv, ako već nije novac?
Uvijek sam bio jako ambiciozan i bilo mi je potpuno jasno da nitko neće ništa za mene napraviti. Znao sam da sve što ću imati, moram sam sebi stvoriti. Stoga sam bio relativno agresivan u svom probijanju, iako nikad nisam iza sebe ostavio žrtve. Radio sam kao konj i uvijek sam htio znati nove stvari, naučiti nešto više. I tako sam shvatio da se uvijek bolje družiti s pametnijima od sebe i učiti od njih iako sam primijetio da je tendencija većine ljudi da budu najpametniji u sobi pa se okruže glupanima. Tako da sam se uvijek družio sa starijim, pametnijim i uspješnijim ljudima koji su imali strpljenja da me nečemu nauče. Stalno su mi govorili: “Ma kaj to delaš, bum ti ja pokazal”, “Daj dođi da te naučim”, “Bum ti ja to popravil”... S obzirom na to da imam završenu samo srednju školu, nedostatak znanja je kod mene bio i više nego očit, ali to sam uvijek vješto prikrivao, a s vremenom sam uspio naučiti sve što danas znam. Čak su i moje djevojke u to vrijeme bile starije od mene. Oženio sam se Slavenkom Drakulić koja je bila osam godina starija. Osim iz ljubavi, htio sam se oženiti ženom od koje mogu nešto naučiti, a ne ženom koja će me slušati. Za slušanje sam imao Polija, svog foksterijera.
Kako ste osvojili prvu suprugu?
Nacrtao sam joj strip i ona je rekla “da”. Tako sam s 20 godina dobio i ženu i kćer s obzirom na to da je ona već imala kćer.
Ali i dalje surađujete, znači da ste ostali u dobrim odnosima?
Naravno, pa nismo se razveli da se ne volimo. Sasvim suprotno, razveli smo se da bismo se nastavili voljeti. Ne treba čekati da stvari dođu do dna.
Danas ste opet u braku?
Da, moja druga supruga je Njujorčanka, u braku smo već dugo te imamo sina i kćer.
Čime se oni bave, jesu li išli vašim stopama?
To je smiješna priča. Ja sam, naime, rođen u Bijeljini u BiH, a kasnije smo tamo dolazili u posjet baki. To je ravnica i tlo je takvo da, ako dođete kada je loše vrijeme, cijeli grad i okolica se praktički pretvore u blato. I zato je blato nešto što je mene uvijek asociralo na siromaštvo, bilo mi je nekakav negativni simbol. I sad ironijom života moja kći ide na fakultet da bi radila s blatom. Šalu na stranu, ona se bavi keramikom i tkanjem. Sin se pak bavi programiranjem, ali također izrađuje neke modele i slično tako da je i on kreativan.
Genijalac kakvih je Hrvatska uvijek imala. Studentski list, Polet, zatim hrvatski tjednici ilustracije i naslovnice, pa skok na prednovovalske i novovalske omotinice ploča. I onda vrh, vidio sam i nekoliko naslovnica Time-a u Americi, ne mogu sve dobrog napisati što je radio. Bio je lokomotiva za hrvatske dizajnere i umjetnike. Slobodarskog duha. Genijalac, kao što sam već rekao.