Nazvao čovjek prijatelja telefonom da mu čestita rođendan i pita ga – što hoćeš da ti kupim za dar? – Pa… ne znam… – Hoćeš neku knjigu? – Nemoj, hvala, imam već jednu… Ovaj vic o nečitanju zvuči sasvim realno ako uzmemo u obzir podatak objavljen uz ovotjednu Drugu noć knjiga kako se po glavi stanovnika u Hrvatskoj pročitaju samo dvije knjige, a 52% građana (dakle i birača!) ne pročita nijednu. Narod, koji se nikada nije pretjerano otimao oko knjiga, čita sve manje i manje.
U ratu, kada se iz stanova izbjeglih iznosilo sve, od rabljenog posuđa do utičnica, hrpe knjiga jednostavno su bacane u smeće. Iz tog vremena potječe i drugi vic o čitanju u kojem Mujo Sulju pita: Jesi li čit’o Rat i mir? A Suljo odgovara: Samo rat!
I danas je knjiga predmet za koji možete biti najsigurniji da ćete ga naći ako ga negdje zaboravite unatoč tomu što su u Hrvatskoj knjige zapravo jako skupe. Klasike talijanske književnosti kao student u Italiji kupovao sam za tisuću lira, tj. manje od četiri kune, tiskane na jeftinom papiru, ali ukusno oblikovane, dobro prelomljene i s kvalitetnim predgovorima. Istovremeno je kod nas bilo teško naći novu knjigu za manje od sto kuna. Razlog je, naravno, puno manje tržište, ali i nerazvijenija nakladnička djelatnost. Kasnije se stanje donekle popravilo, knjige su dostupnije, ali se unatoč tome čita manje nego na “Zapadu”.
Ako odete npr. u Berlin i obratite pozornost na čitače, začudit ćete se koliko ljudi u javnom prostoru čitaju puno više nego kod nas. Čitaju u parku, u autobusu, u kafiću, i to ne kladioničarske biltene i prospekte šoping-centara, nego “knjige bez slika”. Osim što se malo čita, kod nas se uglavnom “krive stvari čitaju”. Otužna je razina štiva na top-ljestvicama čitanosti, npr. ono što vidimo u Pola ure kulture. Od lijepe književnosti najpopularniji su svjetski bestseleri na granici meke pornografije poput onih silnih nijansi sive, dok među esejistikom dominiraju priručnici za samopomoć koji nas uče kako udariti brigu na veselje, ljubavologija za amatere i knjige o dijetama. U Hrvatskoj se dakle čita vrlo malo i uglavnom šund.
Zašto uopće čitati? Osim što je riječ o tjelesno nezdravoj navici koja može dovesti do problema s kralježnicom ili nošenja naočala, koje su prednosti čitanja? Je li samorazumljivo to da je čitanje nešto što je općeprihvaćeno kao vrijednost i što promiče sustav školstva, a da se opet tako slabo “primilo”? Upitno je koliko škola uopće ima utjecaja na formiranje čitatelja, a treba se zapitati i kako se u njoj poučavaju književnost i društveno-humanističke znanosti i kako se (de)stimulira ljubav prema knjizi. Je li škola više pridonijela tome da djeci knjiga omrzne ili da se ona “navuku” na čitanje kao na nešto što je korisno, što ih čini pametnijima, emotivno bogatijima, sposobnijima, slobodnijima, informiranijima, manje podložnima manipulaciji?
Svijet knjiga kojem za protuvrijednost od pedeset kuna, koliko iznosi godišnja članarina u većini knjižnica, može pristupiti svatko, otvara jednu novu, prebogatu dimenziju, prije svega jer donosi čitatelju u ruke golem prostor i vrijeme. Svatko će se složiti da je jako dobro imati priliku slušati pametne i stručne ljude. Budući da nam je krug takvih ograničen, knjiga kao medij povezuje nas u prostoru, a prijevodom i preko jezičnih barijera, pa tako možemo saznati što važnog ima reći Umberto Eco premda nemamo priliku skoknuti do Bologne ili Milana ili Ismail Kadare iako ne znamo albanski. Još je čudesnija komunikacija kroz vrijeme, s fizički davno mrtvim ljudima, pa možemo čitajući “čuti” Platonovu misao otprije 2400 godina ili Čehova otprije 120 godina.
Čitanje donosi i obogaćivanje jezika, širenje svijeta, otvaranje očiju, bolji uvid u brojnim segmentima života. Koliko bi igrača kladionice uživalo u čitanju Kockara, kratkog romana u kojem je Dostojevski do srži prodro u ono što ih i same nagoni da stavljaju zadnju kunu na hendikep u drugoj finskoj hokejskoj ligi? A koliko bi ljubomornih i izmanipuliranih muževa čitajući Otela produbilo spoznaju o svom stanju, jer ta izmišljena priča prodire u bit mehanizma ljubomore čišće nego ijedna “stvarna”?
Golema je odgovornost nastavnika u cijelom sustavu školovanja jer su pozvani otvoriti vrata književnosti i pokazati učenicima taj neiscrpni, gotovo besplatan, izvor spoznaje i zadovoljstva. I sam u sveučilišnoj nastavnoj praksi vidim kako iz godine u godinu fakultet upisuju brucoši koji sve manje čitaju. Razlog vjerojatno dijelom leži i u tome što se, krivicom internetskih skraćenih verzija, sve manje čita obvezna školska lektira pa se time propušta prilika da se učenici “navuku” na pravo čitanje.
Gutenbergov izum tiska u 15. stoljeću doveo je do silne demokratizacije i širenja čitanja. Knjige su do tada bile jako skupe. Ako samo pomislimo koliko je radnih sati bilo potrebno da se u srednjovjekovnom skriptoriju ručno prepiše Biblija, jasno je zašto su knjige bile dostupne samo rijetkima. Izumom tiska, tj. mogućnosti neograničenog tiskanja jednom složene stranice, knjige su silno pojeftinile. Paradoksalno, danas, kad su tekstovi u različitim formatima dostupniji nego ikada prije, umjesto da se čita više, čitanje stagnira. Možda je razlog dublji i tiče se odnosa prema svijetu pa nečitači misle da je svijet odavno pročitan i da se ne vrijedi truditi dalje? Svijet knjiga, kulture i tradicije koji se proteže na cjelokupan ljudski prostor i tisuće godina kroz vrijeme sve više sužavamo na usku simultanost, u kojoj ispada kako je jedino važno skinuti višak kilograma, brzim tečajem ukloniti ljubavnu bol i riješiti pitanje smisla života najnovijim i najkraćim receptom.
>> Istražili smo: Zagrepčani čitaju samo kad moraju
