Hrvatska radikalna desnica na zgradi u kojoj su njihovi uredi objesila je zastavu sa šahovnicom koja počinje bijelim poljem. Koga za to boli ku...?! Tim potezom pokazali su ono suštinsko u svom postojanju; da nisu nikakav ozbiljan politički koncept, nego ekshibicionisti koji najprizemnije nemaštovitim provokacijama pokušavaju stvoriti iluziju sadržaja. Oni su u stvari politički Banksy, nešto se tu kao radi, ali nitko ne zna tko to radi, ne postoji prepoznatljiva fizionomija autora koji bi lik i djelo formirali u cjelinu. Za razliku od artistički uspješnog Banksyja, hrvatska radikalna desnica ne da nije uspjela stvoriti i najmanji impuls umjetničkog, nego je prava umjetnost koliko su gube u hiperpovijesnom bezgravitacijskom konceptu.
Uz to su do zla boga dosadni i predvidljivi da čak i poslovično ograničen um policijske represije nisu uspjeli isprovocirati na bezobzirniju reakciju od legitimiranja, metode kojom se pristupa adolescentima kada ih se bez roditeljske pratnje uhvati na ulici s pivom u ruci. No, to ne znači da hrvatska radikalna desnica nije opasna. Tragikomičnost njezine pozicije i jest u tome što se unutar tih krugova političke isključivosti, u tom formaldehidu osobnih frustracija i idejne nefermentiranosti, najdosljednije i najefikasnije čuva jugoslavenska politička ideja.
Ona još uvijek živi samo kod njih i među njima, bez Jugoslavije, Udbe, Srba hrvatska radikalna desnica ne postoji. I baš kako je boljševizam prekomjernim granatiranjem centara dobrog ukusa u našim mozgovima uspio na životu uzgojiti ideju ustaštva, na isti taj način će postmoderne hrvatske ustaše održavati svoju političku aparaturu održavanjem Jugoslavije na aparatima međuzvjezdanog kriosna. Nitko se u ovoj državi ne bavi toliko Jugoslavijom kao hrvatski radikali, nitko ne vidi svuda i u svakome Jugoslavene, nitko svoje kritičare i političke protivnike, u pomanjkanju argumenata, ne diskvalificira i eliminira optužbom o jugoslavenstvu kao radikali. Ne znam što bi bez te dvostruke tvorevine danas bio dvojac bez kormilara, ali mislim da svoje sjedište i tu navodno provokativnu zastavu s bijelim poljem trebaju prenijeti u Kuću cvijeća.
Tamo je njihov glavni stan, tamo i leži pokopan onaj čiju političku ekshumaciju najavljuju svako malo, u tom vampirskom pokušaju da se vječni politički život osigura isisavanjem i zadnje kapi krvi iz odavno trulih političkih lešina. Moram reći da mi je u nekim trenucima spomenuti dvojac političke apstrakcije izrazito simpatičan. Recimo, kad zapjenjeno pokušavaju obračunavati s Plenkovićem i u tim epskim besjedama ne nalazi se niti jedna suštinska politička kritika, nego se ne uspijevaju zaustaviti gejziri osobne povrijeđenosti s obzirom na to da smatraju kako im je Plenković uzeo komad vladajućeg kolača kojem ne da su bili blizu, nego su ga već počeli pomalo i žvakati. Avaj, Plenky ih je iznenadio kao pravi Banksy prepilivši ih na pola puta u ostvarenju tisućljetnog sna; ostvarenju hrvatske države bez prava veta na glupost. A ja bih iskreno volio od tih domoljubnih nadljudi ponekad, barem samo ponekad, čuti i nešto aktualno, angažman oko teme koja nije provirila iz nacionalne kosturnice ili se nije o njoj raspravljalo i usvojilo je kao rezoluciju još na zasjedanju AVNOJ-a. Mene bi, recimo, zanimalo što naša radikalna desnica misli o brodogradnji, što misli o školi za život, što o sudbini hrvatske košarke, kako misli smanjiti liste za čekanje po bolnicama, treba li nam nacionalni stadion, kako gleda na mirovinsku reformu, kako na povlaštene mirovine i treba li provesti reviziju braniteljski penzionera, kako gledaju na rad do 67. godine.
Misle li da bi doista čuvari u Jasenovcu mogli u 67. godini efikasno sprečavati logoraše da pobjegnu iz logora? Ili bi imali problema s promatračnica uopće razaznati tko je kapo, a tko subverzivni element, a kamo li ih presretati na putu u slobodu? Zanimalo bi me i što misli desnica o kapitalizmu, imaju li plan kako povećati plaće i penzije, jesu li skloniji kapitalu ili radniku, što o autonomiji sveučilišta, kako znanosti osigurati novac... Ili ne izlaze iz prošlosti baš zbog toga što su si u ovom sustavu, a to ne želim vjerovati, osigurali glodarsku poziciju iz koje sitnim ugrizima otkidaju još sitnije koristi i čekaju priliku da se poput ‘crne’ imele, prikvačene na neki prikladni društveni nosač, nekako doklate do krošnji moći.
Ako misle da se ne smiju socijalno konfrontirati sa stupovima kapitalizma, jedino što im doista preostaje je ekshibicionizam vješanja navodnih zastava da podsjete da postoje. Što je sljedeće? Raskapčanje crnih balonera po parkovima? Marš na Kumrovec ili miniranje Kumrovca? Ili vješanje zastave sa samo bijelim poljima u šahovnici? Samo, bi li to onda bila šahovnica?! Ma nije ni važno, kad je ionako tražiti od radikalnih hrvatskih desničara da ponekad iskažu vlastiti stav o nečemu što nije Jugoslavija – jugoslavenstvo. Hoće li oni ikada tim načinom doći na vlast? Nemojte nikada podcijeniti političku glupost mase jer događalo se i još se događa da vlast ugrabe duhovi. Duhovi prošlosti koji tada umjesto zastava počinju vješati – budućnost.
..Gospon Hodak je jako dobro opisao ovog komunistu..