Žiga Hirschler rodio se 21. ožujka 1894. u Trnovitici pokraj Bjelovara. Na prvi dan proljeća i na rođendan Johanna Sebastiana Bacha. Posvetio se glazbi. Od 1910. pohađao je Glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda, koja će 1916. postati Konzervatorij, iz kojeg će kasnije izrasti Muzička akademija.
Studirao je kompoziciju kod Vjekoslava Rosenberga Ružića i diplomirao je 1917., dirigirajući svoju Uvertiru u e-molu i Prvu suitu u G-duru, također u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda, onoj istoj u kojoj su ovih dana održana dva važna koncerta. Prvim je, 25. travnja, svoju stogodišnjicu proslavio Zagrebački kvartet, ansambl uz koji je vezan i jedan od najvećih skladateljskih uspjeha Žige Hirschlera. Njegovih “Pet impresija” izvodio je upravo Zagrebački kvartet, a vjerojatno je upravo za taj ansambl i napisana skladba koja će 1937. dobiti nagradu Radio Beograda za najbolje komorno djelo.
Druga važna večer u Hrvatskom glazbenom zavodu bila je 26. travnja kada je održan veliki donatorski gala koncert sa svrhom prikupljanja novca za buduće djelovanje te najstarije i temeljne hrvatske glazbene ustanove. Nebrojeno puta u toj je zagrebačkoj dvorani sjedio Žiga Hirschler kao jedan od najmarljivijih glazbenih kritičara i kroničara glazbenog života u međuratnom Zagrebu. Bio je tamo i spomenutog 25. travnja 1919. na prvom koncertu Zagrebačkog kvarteta o kojem je u zagrebačkim Novostima ispisao rečenice koje se citiraju u svakoj obljetničkoj prigodi ansambla, pa tako i u novoj monografiji autora Borka Špoljarića koju je izdavačka kuća Leykam international objavila uz stoljetni jubilej.
I ja ću ovdje ponovno citirati taj tekst, ovaj put ne zbog Zagrebačkog kvarteta, nego zbog idealističkog zanosa, zauzimanja za hrvatsku glazbu i kulturu i ljubavi prema njima koje u njemu iskazuje tada 25-godišnji Žiga Hirschler.
“I u našem muzičkom životu svanuo je davno očekivani mesija. Dugo smo čekali na njega, ali je ipak došao. Došao je mirno, tiho, a što je najglavnije: brzo, bez velike buke... Taj nam mesija objavlja, da i mi možemo, kad hoćemo, a mi hoćemo, kad se nas pusti... Pomislite: naš Zagrebački kvartet... To nijesu bila četiri čovjeka, koji igraju četiri instrumenta, to je bio jedan čovjek, koji je igrao četiri instrumenta. Četiri čovjeka, jedna duša... Baš to pokazuje, da su to glazbenici na mjestu, svjesni svoje teške zadaće, puni ideala, poleta i nade. I mi se nadamo, da će ostati Zagrebački kvartet i nadalje na životu, da nam radja milu djecu poput one od petka.”
Žiga Hirschler bio je Židov i Hrvat, a povrh svega Zagrepčanin do kosti. To najvjernije pokazuje onaj dio njegova opusa ispisan takozvanim lakšim, zabavnijim notama, posebice njegove tri posljednje operete: “Kaj nam pak moreju” (1935.), “Napred naši” (1936.) i “Iz Zagreba u Zagreb” (1937.). O svom nastojanju stvaranja prave autohtone domaće operete Hirschler je napisao članak u Hrvatskom listu 10. ožujka 1938.
U njemu stoji i ovo: “Napisao sam dakle treću operetu ‘Kaj nam pak moreju’, u kojoj sam glorificirao Zagreb. Po prvi put u našoj povijesti postavio sam na pozornicu tipično zagrebačku operetnu reviju… Od 28 brojeva, što ih je bilo u opereti, komponirao sam svega samo tri, dok su ostali brojevi rađeni na temelju narodnih i gradskih motiva. U svojoj četvrtoj opereti ‘Naprijed naši’ pošao sam dalje… U tom komadu obradio sam 60 naših najčišćih hrvatskih narodnih motiva. Konačno u svom najnovijem djelu ‘Iz Zagreba u Zagreb’ pokazujem ljepote naše domovine. Naše se scene ne odigravaju u Nizzi, Monte Carlu i sličnim mondenim mjestima, koja su u opereti i te kako omiljena, već u Sarajevu, Dubrovniku i Zagrebu… I u tom sam komadu upotrijebio veoma mnogo narodnih motiva… U Dubrovniku upotrijebio sam čitav niz dubrovačkih motiva iz Kuhačeve zbirke, dok se u zadnjoj slici, u selu kraj Zagreba pleše i pjeva najčišće hrvatske motive.”
Ovaj tekst prenosim iz doktorskog rada koji je 2016. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu obranila Tamara Jurkić Sviben pod naslovom “Glazbenici židovskoga podrijetla u sjevernoj Hrvatskoj od 1815. do 1941. godine”. U tom vrijednom i važnom radu jedno je čitavo poglavlje posvećeno i Žigi Hirschleru, a Tamara Jurkić Sviben i kao pijanistica gdje god i kad god joj se pruži prilika vraća na pozornicama Hirschlerove klavirske skladbe u život.
Nije se Hirschler proslavio samo šlagerima kao što su “Slatke zagrebačke pucice”, “Pjesma Zagrebu” ili “Želiš na Cmrok”, koje, među ostalima, navodi muzikologinja Marijana Pintar u studioznom članku o Žigi Hirschleru u Hrvatskom biografskom leksikonu, izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Nekoliko njegovih djela izvodila je i Zagrebačka filharmonija, a njegov klavirski trio “Lirski intermezzi” izabran je da 1938. predstavlja suvremeno glazbeno stvaralaštvo čitave ondašnje Kraljevine Jugoslavije na velikom festivalu u Bruxellesu.
Nitko sretniji od mene ako me netko ispravi, ali koliko je meni poznato, danas u Hrvatskoj nijedna glazbena škola ne nosi ime Žige Hirschlera u čijem je opusu i niz skladbi napisanih u pedagoške svrhe, za đake. Žiga Hirschler amblematski je primjer velikog doprinosa skladatelja i glazbenika židovskog podrijetla hrvatskoj glazbenoj kulturi koji je prekinut i odbačen onom godinom s kojom završava i spomenuti rad Tamare Jurkić Sviben o toj temi.
Kritičar koji je bio sposoban za takav zanos da pojavu “našeg Zagrebačkog kvarteta” opjeva i usporedi s dolaskom mesije u glazbeni život Zagreba i Hrvatske, ujesen 1941. odveden je u ustaški logor Jasenovac i ondje ubijen. Ne znamo detalje, ali odvratno je tvrditi da je itko ondje umro “prirodnom smrću”. Zato se s osobitom zahvalnošću, tugom i kajanjem treba sjetiti Žige Hirschlera i dok se citira njegov hvalospjev Zagrebačkom kvartetu i kad god se ulazi u Hrvatski glazbeni zavod, onako kako je u njega ulazio Žiga Hirschler, kao u hram. Bez takvih sjećanja naša je kultura i sva ljubav prema umjetnosti nepotpuna.
