Nakon što je za novoga gospićko-senjskog biskupa izabran karmelićanin o. Zdenko Križić, poraslo je zanimanje za taj red, koji se resi posebnom dubokom duhovnošću i koji je kroz povijest ostavio veliki trag u Katoličkoj crkvi kroz djela i nauk sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i sv. Male Terezije. No, tko su zapravo karmelićani i karmelićanke danas?
Ime su dobili po brdu Karmelu u Izraelu, koje se nalazi uz obalu Sredozemnog mora i koje je najpoznatije po starozavjetnom proroku Iliji, koji je na gori Karmel izvojevao jednu od najvećih bitaka za vjeru, pobijedivši 450 bezbožnih Baalovih svećenika. Karmelićani navode kako su se na brdo Karmel ljudi povlačili još od vremena proroka Izaije, u 8. stoljeću prije Krista, kako bi u tišini i sabranosti živjeli povezanost s Bogom.
Izravni razgovori s Bogom
Tako se, na neki način, oni drže “starozavjetnim karmelićanima”, koji i danas gaje istu duhovnost povlačenja u kontemplaciju i izravnog razgovora s Bogom u tišini i šutnji. U proroku Iliji vide svoga duhovnog oca i žele nasljedovati njegov duh pa su u svoj grb dali upisati Ilijino geslo: “Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama”, želeći tako naglasiti i gorljivost svoje vjere u vremenu u kojemu žive. S druge strane, uz Ilijinu gorljivost nasljeduju njegovu neposrednu i konkretno povezanost s Bogom u molitvi i meditaciji, tzv. stajanje pred Bogom, koje je Iliju dovelo do osobnog iskustva Boga.
Tako se u 12. stoljeću neki hodočasnici i križari nisu htjeli vratiti u Europu, nego su se povukli na brdo Karmel kako bi bili na samom Ilijinu izvoru i ondje započeli živjeti redovničkim životom u duhu proroka Ilije s posebnim naglaskom na štovanju Marije, što se održali i do danas. Zbog toga izrazitog štovanja Blažene Djevice Marije karmelićani i danas nose službeno ime “Braća Blažene Djevice Marije od gore Karmela”, a tu su pobožnost proširili na vjernike štovanjem škapulara, koji se danas u obliku kožne medaljice nosi kao znak potpune posvete Djevici Mariji.
Prva pravila za braću na gori Karmelu sastavio je 1209. jeruzalemski patrijarh Albert, a službeno ih je prihvatio i potvrdio papa Honorije III. 1222.
No, kada su muslimani u 13. stoljeću osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani su prešli u Europu, gdje su se prilagodili europskom stilu redovničkog života, ublaživši svoju pustinjačku disciplinu i bili poput franjevaca ili dominikanaca, u vrijeme pape Inocenta IV. postaju i oni prosjačkim redom. No njihov ih pustinjački duh nikad nije potpuno napustio, čak ni danas u suvremenom svijetu.
Kako bi se taj pustinjački duh vratio u red, u 16. stoljeću dvoje karmelićana, Terezija od Isusa (Avilska) i Ivan od Križa inzistiraju na povratku izvornom stilu života u kontemplativnosti i aktivnosti pa nastaje nova grana obnovljenog Karmela koja se zbog razlikovanja od dotadašnje grane reda karmelićana – Ordo Carmelitarum (Ocarm) i zbog intenzivnije molitvene discipline naziva “Red bosonogih karmelićana” – “Ordo Carmelitarum discalceatorum” (OCD). Ženska grana OCD-a živi u strogoj klauzuri, dok muška grana, po viziji Terezije Avilske i Ivana od Križa, djeluje i izvan samostana, tj. ondje gdje je Crkvi najpotrebnija. No otad karmelićane karakterizira snažno življenje molitvenog i duhovnog života. Papa Leon XIII. za njih je rekao: “Bez molitve i trpljenja Karmel je ništa!”
Redovnice koje u duhu Karmela djeluju u svijetu organizirane su u daljnje ogranke (npr. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, ili Karmelićanke od milosrđa…). U karmelsku obitelj pripada i “svjetovni ” ili “treći red “, dakle laici koji duhovnost Karmela žive u svijetu (OCDS). Jedan od “poznatijih” nam svetaca trećeg reda bosonogih karmelićana bio je i sv. Vinko Palotti (1795.-1850.). Danas Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa duhovno skrbi za dvije aktivne zajednice “trećoredaca”, u Somboru i Zagrebu, kojima pripadaju 132 osobe, navode karmelićani.
Prvi samostan u Somboru
Na našim prostorima karmelićanski samostan utemeljen je u Somboru 1904. i u njemu je bilo i karmelićana Hrvata, a nalazio se u sklopu Mađarske provincije OCD, ali je nakon Prvog svjetskog rata, kada je Sombor pripao Jugoslaviji, samostan izdvojen iz mađarske provincije i stavljen je pod neposrednu upravu reda.
Na poziv blaženog kardinala Alojzija Stepinca karmelićani iz Sombora dolaze 1959. u Zagreb te 1960. u Remetama osnivaju samostan i od tada se brinu za svetište Gospe Remetske, zagovornice Hrvatske, koje je otad duhovna oaza Zagreba.
Od 1987. u sklopu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu u Remetama djeluje i Institut za kršćansku duhovnost. Iz Remeta karmelićani 1976. osnivaju samostan u Splitu (župa Kamen), a onda 1996. i u Krku. Hrvatski karmelićani, uključujući i samostan u Somboru, imaju status tzv. komesarijata sve do 1990. godine, kada je ustanovljena Hrvatska karmelska provincija svetoga Oca Josipa.
Redovnice karmelićanke također se na poziv kardinala Stepinca okupljaju i nastanjuju u Brezovici 1939., odakle se dalje granaju. Prvo je oblikovana zajednica koja se nakon nekoliko godina boravka u Juršićima smješta u Kloštar Ivaniću, iz koje 1987. nastaje novi karmel u Šarengradu. Od 2000., nakon blagoslova kardinala Josipa Bozanića, karmelićanke se zatvaraju u klauzuru u novi karmel u Mariji Bistrici.
Red karmelićana i karmelićanki svojevrstan je duhovni odgovor na aktualno vrijeme u kojemu živimo, a koje oni obilježavaju svojom gorljivom i neposrednom molitvom u izravnom odnosu s Bogom, istodobno ostajući dio svijeta koji ih okružuje i pružajući odgovore na pitanja suvremenog čovjeka. Tako su baš prije nekoliko dana uveli izravan prijenos svakodnevne mise preko interneta iz svoje crkve u Remetama, što dosad nije pošlo za rukom nijednoj crkvi u Hrvatskoj.
>> Papa Franjo će proglasiti Majku Terezu svetom
>> Papa za gospićkog biskupa imenovao karmelićanina o. Zdenka Kržića
Iskreno mi je žao sto nestaju Benediktinci. Ima ih još par kao i časnih sestara.