Svaki put kada se razgovara o odnosu Hrvatskog proljeća i današnje
Hrvatske uvijek je prisutno ili pitanje koliko je Hrvatsko proljeće
zaslužno za stvaranje Hrvatske ili konstatacija da je za nju jako
zaslužno. Da na zagrebački Pravni fakultet nije došao predsjednik
Mesić, možda se ne bi niti znalo da je ove kasne jeseni bila obljetnica
Hrvatskog proljeća, da se o njemu i njegovu utjecaja na današnju
Hrvatsku uopće razgovara.
Svojim dolaskom na Pravo, na znanstveni skup o godišnjici Hrvatskog
proljeća, predsjednik Mesić je skupu dao političku težinu pa je tako
postao novinskom viješću. Bez nazočnosti predsjednika i uz odsutnost
niza značajnih iz Hrvatskog proljeća, vjerojatno bi znanstveno
okupljanje na Pravnom fakultetu, koje je organizirao Centar za
demokraciju i mir Miko Tripalo, bilo novinski prešućeno, sasvim ostalo
na političkoj i medijskoj margini.
Ako je Hrvatska nastala (i) zahvaljujući zbivanjima iz 1971., onda je
doista čudno da to nije ni politički ni znanstveno valorizirano.
Sedamdeset i prva je desetljećima bila politički mit nacionalnih
romantičara. Pogotovo u vremenu kada se zbog nje provodila represija.
Ali mit je s godinama izblijedio. Ne samo zbog protoka vremena nego i
zato što ga se pretvorilo u realnost.
Ako je suditi po broju okupljenih na zagrebačkom skupu, kao da su se
mnogi umorili i od prošlosti i od 71. Pa čak i oni najistaknutiji iz
vremena Hrvatskog proljeća. Osim političke božice toga vremena
dr. Savke Dabčević-Kučar i predsjednika tadašnje hrvatske
socijalističke vlade Dragutina Haramije, toga dana na Pravu nije bilo
drugih lidera. Ondje nisu bili ni Dražen Budiša, ni Ivan Zvonimir
Čičak, ni dr. Šime Đodan, ni dr. Marko Veselica!
Za trošenje mita o 71. nije krivo samo vrijeme.
Njega su, kao da je riječ o nečemu neiscrpnom, trošili i sami lideri
Hrvatskog proljeća. Sustavno su trošili, a mnogi i potrošili, i
vlastitu političku karizmu. Idejom samostalne hrvatske države dr.
Franjo Tuđman je, premda 1971. nije bio član "prve petorke" (S.
Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, I. Z.
Čičak), preoteo je političko liderstvo vođama Hrvatskog proljeća.
Dogodio se paradoks da im je hrvatska država, za koju su
neosporno zaslužni, uvelike stanjila političku karizmu.
To je povijesna i osobna nepravda jer, da nije bilo njih, da kao
rezultat tadašnjih demokratskih zbivanja nije nastao Ustav iz 1974.,
sigurno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Nije to bio nikakav ustav za
hrvatsku samostalnost, kako ga se pokušava reinterpretirati! Pokušavaju
nas uvjeriti u budalaštinu da su partijski dogmati, koji su hrvatske
proljećare strpali u zatvore, unutar Partije nastavili političke
reforme koje su oni tražili!
Ustav iz 1974. jest zaslužan za stvaranje današnje Hrvatske. Zaslužan
je jer je na koncu omogućio formalno razdruživanje, odnosno izlazak
Hrvatske iz Jugoslavije. A to da je već po njemu Hrvatska "bila država"
te da su to "htjeli Tito i Kardelj", to su nostalgične brbljarije
njihovih epigona. No, to se ustrajno ponavlja kao da je naredbu za
gušenje Hrvatskog proljeća dao Brežnjev, a ne Tito! Kao da je prijeteći
Zagrebu tenkovima netko deseti Hrvatskoj poručio: "Prije će Sava poteći
uzvodno nego Hrvatska postati država!" Ustav iz 1974. jest bio protiv
unitarističke Jugoslavije, ali sigurno nije bio za samostalnu Hrvatsku.
Za hrvatsku je samostalnost od članaka toga Ustava zaslužnije
pojavljivanje Slobodana Miloševića, koji je udružene jugounitartiste i
velikosrpske ekspanzioniste nahuškao na taj "antisrpski ustav", a potom
i poveo u rat. Da Hrvatska taj rat nije dobila, ne bi je nikada bilo,
bez obzira na Ustav iz 1974.
BIJEDA POLITIKE
