Dvadesettrogodišnja majka Manuela Banko s jednogodišnjim kćeri Dolores, godinu dana starijom kćeri Angelikom te šestogodišnjim sinom Branimirom iz Požege doslovce živi na rubu egzistencije. Stanuje u derutnom stanu u kojem se grije samo jedna prostorija u kojoj je štednjak na drva. Jedini izvor prihoda joj je dječji doplatak od 1.440 kuna. Kada plati stanarinu od 750 kuna, struju i vodu, ostane joj oko dvjesto kuna, od kojih bi trebala još kupiti hranu, pelene za dvoje djece, odjeću i ostale kućne potrepštine. Kako nije imala zdravstveno osiguranje, nije dobivala niti dobiva rodiljsku naknadu.
– Živjela sam u Rijeci, a onda sam prije dvije godine doselila u Požegu jer je otac djece bio nasilan prema njima i meni. Zbog toga je dobio i policijsku zabranu pristupa. Prijetio je i da će nas ubiti. Iz tih razloga došli smo ovamo kako bismo bili što dalje od njega. Nekoliko puta sam mu se vraćala jer je obećavao da više neće dići ruku ni na njih ni na mene, ali obećanje nikada nije dugo trajalo. Mislila sam da će se promijeniti rođenjem najmlađeg djeteta, ali sve je ostalo isto. Za djecu ništa ne plaća niti za njih pokazuje bilo kakav interes. Jedino nam njegova majka, odnosno njihova baka, pošalje mjesečno 200-300 kuna – ističe Manuela, koja je neki dan dobila i sudsko rješenje da je otac obavezan plaćati alimentaciju u iznosu od 900 kuna.
Međutim, kako nigdje ne radi, Manuela ne očekuje da će išta dobiti. Budući da nisu službeno rastavljeni, ne može dobivati ni stalnu socijalnu pomoć. Iako je prijavljena u Zavodu za zapošljavanje, teško može prihvatiti neki posao jer nema kome ostaviti djecu na čuvanje a da to ne mora platiti, pa joj takvo rješenje nije isplativo. Neki dan su je zvali iz Zavoda jer su joj pronašli posao u jednom kafiću u Kaptolu, koji je udaljen od Požege 12 kilometara. Do tamo nema kako ni doći, jer nema nikakvo prijevozno sredstvo, a autobus koji vozi ide vrlo rijetko, uglavnom kada djecu idu u školu.
– Osim toga, teško mi je ostaviti Angeliku na čuvanje, jer ima srčanih tegoba i epilepsiju. Kada joj se stanje pogorša mora joj se dati lijek. Nisam sigurna da bi netko znao reagirati na pravi način – kaže Manuela, koja i sama ima zdravstvenih problema, teški je astmaš. Neki dan je zbog toga morala zvati hitnu jer se gušila, a nije imala kome ostaviti djecu da sama ode do njih. Zahvalna je što su joj došli i pomogli. Kako živi u teškim materijalnim uvjetima najviše strahuje od Centra za socijalnu skrb, koji obavljaju nadzor nad njom.
– Kontroliraju jesu li djeca dobro, imaju li hrane, jesu li čista, odnosno brinem li se o njima dovoljno dobro. Stalno mi spominju da će mi uzeti djecu i dati ih na udomljavanje ako se ne budem brinula o njima. To su moja djeca, preuzela sam odgovornost za njih i "kopat" ću rukama i nogama da ostanu sa mnom, jer mislim da se o njima nitko ne može bolje brinuti od majke. Brinem se za njih najbolje što mogu i nikome ih ne dam. Ne znam kako bi odvojenost od mene proživjela moja Angelika – zabrinuto priča Manuela, kojoj su najpotrebnije dječje pelene, dječja hrana, mlijeko, odjeća i obuća.
Tjedno joj trebaju dva paketa pelena, za svako dijete po jedan, samo jedne pampersice stoje oko 150 kuna! Kruh odlazi kupovati isključivo poslije 19 sati, kada se u obližnjoj pekarnici prodaje u pola cijene. Najvažnije joj je da ima djeci što dati jesti, a njoj je, kaže, dovoljan i kruh namazan margarinom. Roditelji kojoj žive u Rijeci ne mogu joj pomoći jer i njima samima, kaže, treba pomoć.
Tata joj je nekad plovio na brodu, ali već dulje vrijeme je na Zavodu za zapošljavanje, dok je mama teški invalid koja ima ugrađena tri premosnice, a uz to je i teški bubrežni bolesnik, zbog čega trenutačno leži u bolnici. Manuela bi bila sretna kada bi ponekad, na kraće vrijeme u blizini stana, dva, tri sata, mogla negdje nešto čistiti i tako barem malo povećati kućni budžet.
*ŽELITE DATI ILI TREBATE POMOĆ
Poznajete nekoga ili sami živite u teškim uvjetima?
Javite se na vecernji@vecernji.hr ili na besplatni broj 0800/8585
@ (kaljasnikovka........... CCCCCCCCCC) Dobri ti komentari, vidim da vidis kako stvari stoje. Posteni i normalni Hrvati, u Hrvatskoj nemaju sto traziti (osim u kontejneru).. Zal\' boze krvi koja se proli !