Tek nakon što je Mladen Stražimir, za potrebe HTV-ova dokumentarca o njemu, nazvanom „Tragom zločina“, ispričao sjećanje na tešku nesreću na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, postalo je jasno zašto je još dugo poslije te tragedije u redakciji stoput ponovio „Te je noći tamo trebao biti streljački vod“. Stražimir, legendarni Večernjakov novinar, čak i godinama poslije smrti sinonim za crnu kroniku na ovim prostorima, nije inače bio tako strog i isključiv, dapače, bio je blage naravi, a svojim je crnim zadacima prilazio kontroliranih emocija.
Znao se povod Stražimirovu zazivanju streljačkog voda. Bio je strašno ljutit što su, još dok su liječnici po peronima previjali ozlijeđene putnike, a bolničari Hitne, vatrogasci i građani dragovoljci iznosili mrtve, po vagonima haračili lešinari tražeći i odnoseći sve vrijedno što su našli – devize, nakit... Puno je ženskih torbica i muških novčanika bilo razbacano po vagonima ili odbačeno pored slupanog vlaka. Za Stražu, tako su ga zvali i oni koji su ga samo jednom sreli, bio je to neoprostivi grijeh, ali, streljački vod? Takvo što naprosto nije bilo u skladu s njegovom naravi.
Nije se znalo za PTSP
Napokon smo iz filma „Tragom zločina“ doznali razlog njegovoj prejakoj reakciji. Ispričao je da ga je negdje oko četiri ujutro probudio telefon. Ništa neobično, javio mu se dispečer Hitne pomoći i rekao da smjesta ide na Glavni kolodvor. Što se tamo zapravo dogodilo dispečer nije znao, ponavljao je da je nešto strašno i veliko jer su sva „njegova“ kola bila vani, sve ekipe su otišle, a „dizali“ su i ljude od kuće.
Mladen Stražimir ispričao je kako je sjeo u svoju “Škodicu ili Simcu”, nije se sjećao više (bila je to ipak Simca) i ravno na kolodvor. Na ulazu je sretao policajce, liječnike, bolničare, vatrogasce, sve pod užasnim stresom, rekao je, i nitko mu nije znao reći što se zapravo dogodilo. „Pitaj istražnog suca“, upućivali su ga. Za suca i njegovu izjavu bilo je još vremena pa se priključio doktorici Dubravčić koja je provjeravala ima li preživjelih. Išli su iz vagona u vagon, svuda mukla tišina, a onda je u jednom Straža začuo dječji plač. S baterijom je krenuo tragom zvuka. Za njim i dr. Dubravčić. Stigavši do mjesta odakle je plač dolazio zatekli su ženu koja je puzeći ispruženih ruku prema djetetu taj čas preminula.
Svašta je u novinarskom poslu doživio i vidio Mladen Stražimir, ali ta ga je slika tako potresla da je, ispričao je, doživio živčani slom. Liječnici su mu dali injekciju za smirenje i zahtijevali mirovanje, a Straža je već za jedan sat krenuo po peronima i vagonima. Negdje oko dva popodne uputio se u redakciju.
Osuđen strojovođa
Sliku iz vagona Straža je zakopao duboko u svoje sjećanje i do snimanja dokumentarca nije o njoj nikad pričao. Ne čudi. Svako prisjećanje za nj bi bilo posebno stresno, a „zaboravom“ je, danas prepoznajemo, posve instinktivnom reakcijom spriječio da oboli od PTSP-a. O PTSP-u tada nismo ništa znali, pa ostanimo i danas pri Stražinoj definiciji – „živčani slom“ izliječen jednom injekcijom.
Sad je jasno zašto je Mladen Stražimir pričajući o kradljivcima kojima nije ništa sveto, nego pljačkaju i mrtve, ponavljao: „Te je noći tamo trebao biti streljački vod“. Svako glasno prisjećanje na nesreću na Glavnom kolodvoru budilo je ono zakopano sjećanje na smrtno ranjenu ženu, najvjerojatnije majku, ruku ispruženih prema uplakanom djetetu.
Zanimljivo je da se koju godinu poslije nesreće Zagrebom proširila priča da je na kolodvoru zaista postojao nekakav „streljački vod“. Govorilo se da je vojna policija odvela grupu kradljivaca iza ložionice i smaknula ih po kratkom postupku. Bez suđenja i presude.
Jedini osuđeni zato što je 30. kolovoza 1974. godine ekspresni vlak broj 10410 na liniji Atena - Zagreb - Dortmund na zagrebačkom Glavnom kolodvoru iskočio iz tračnica, su strojovođa Nikola Knežević i njegov pomoćnik Stjepan Varga. Knežević na 15, a Varga na osam godina zatvora. Istragom je ustanovljeno da su radili 45 sati bez prekida. Usput recimo, danas je propisano da ti radnici ne smiju raditi dulje od devet sati u dnevnoj smjeni i dulje od osam sati u noćnoj smjeni.
Zajednička grobnica
Osuđeni su jer su s više od 102 kilometra na sat na samom istočnom ulazu u Glavni kolodvor u smrt odveli 152 putnika, a 90 ih je teže ili lakše ozlijeđeno. U vlaku je inače bilo oko 400 ljudi. Poginuli, a neidentificirani putnici pokopani su u zajedničkoj grobnici na Mirogoju o kojoj se brinu Hrvatske željeznice, a lokomotiva vlaka nazvanog „vlakom smrti“ danas je u Hrvatskom željezničkom muzeju.
Gospođo Ružice, nadnaslov, naslov i podnaslov vašeg članka zbunjuje javnost - sugerira da se ta nesreća dogodila jučer. Sve za jedan cilj: veća čitljivost! Lijep pozdrav!