muke na kosovu

Mladi srpski par nikad nije prešao Ibar, a albanski od početka nemira

'02.08.2011., Mitrovica, Kosovo, - Albanci na sjeveru Kosova odsjeceni su od ostatka zemlje zbog srpskih barikada na regionalnim prometnicama. Mladi parovi u Mitrovici. Arber i Nika. Photo: Anto Magz
Foto: 'Anto Magzan/PIXSELL
1/3
09.08.2011.
u 15:00

Generacija koja je otupjela na buku helikoptera i vojne mašinerije.

Koliko su puta Nika i Arber sjedili s jedne, a Ljilja i Ivan s druge strane Ibra? Koliko su se puta možda krajičkom oko i ugledali? Ali nikada nisu razgovarali, nikad se nisu upoznali.

Studentski smještaj 100 eura

I nikada to neće ni učiniti jer će ih uvijek, vjeruje i jedan i drugi par, dijeliti onih stotinu metara rijeke i mosta što na Kosovu spaja južnu i sjevernu obalu Mitrovice i razdvaja Albance i Srbe. Ljilja i Ivan u taj su se grad doselili prije više od desetljeća, kad je počeo rat. Ivan je izbjeglica iz Peći, Ljilja iz Kline. Kažu da su otišli jer je u albanskom okruženju život bio nesiguran. U ovih jedanaest godina koliko žive na sjeveru nikada nisu prešli most na Ibru i kročili na jug. Niti to kane učiniti.

Nika i Arber nekoć su živjeli baš u sjevernom dijelu grada, ali su im kuće kad je počeo rat, kažu, oteli Srbi i istjerali ih na jug. Otad ni oni nisu prešli na drugu stranu.

– Teško je što ne možemo tamo – kaže 21-godišnji Arber, mladić čiji su snovi da zaigra nogomet u nekom od hrvatskih ili klubova u Ukrajini. Sad igra u NK Trepča, priča nam da je na nekoj tekmi zaigrao protiv dinamovca Fatosa Beqiraja, da je trener njegova kluba igrao za NK Cibaliju... Arber je u Prištini na poslovnom studiju gdje najam stana godišnje plaća 2000 eura. Njegova 19-godišnja djevojka Nika bit će pravnica. Živi u studentskom domu i smještaj za cijelu studentsku godinu plaća 100 eura. I jedno i drugo imaju osiguran posao: ona u očevom odvjetničkom uredu, on u očevoj tvrtki. Na ljetovanje odlaze u Albaniju ili u Ulcinj u Crnoj Gori jer im tu ne treba ni viza ni putovnica, dovoljna je osobna iskaznica. Nikini u Albaniji imaju i kuću. Oboje su dobrostojeći i mogu si priuštiti putovanja, ali svjesni su da mnogi i iz njihove blizine to ne mogu, da na Kosovu nema posla, pa govore da je puno jeftinije u Albaniji.

Ljilji je 27 godina, završila je pedagogiju, ali posla nema. Ivan ima 24 godine, radi kao građevinac u privatnoj tvrtki i ponekad s ocem električarom "ubode" kakav fuš. Dobro žive, kažu. Ništa im ne nedostaje, mjesta za izlazak je dovoljno, ima i diskoteka i kafića.

– Plaća je 150, 200 pa i 300 eura – kaže Ivan.

– U državnim institucijama Srbije i više – domeće Ljilja. Ljilja i Ivan imaju znance među Albancima, s nekoliko albanskih obitelji žive u istoj zgradi. U dobrim su odnosima, ali o politici ne razgovaraju.

Baš u tim zgradama u kojima žive Ljilja i Ivan, vjeruju Nika i Arber, ima snajperista pa se boje primaknuti čistini do svoje strane rijeke. Njih dvoje nemaju znance Srbe, ni u Mitrovici ni na fakultetu.

– Studij je na albanskom. Na srpskom ima u Peći – objašnjava Nika, požalivši se na sveučilišne profesore jer ne dođu uvijek na zakazane ispite zato što rade privatno i za taj posao dobiju dodatni novac.

Odrastanje s mržnjom

Njih dvoje pomalo natucaju neku mješavinu bosanskog i srpskog.

– Kad je ovdje bio rat, ja sam bio kod obitelji u Bosni. Ba, bolan, š'a ima? – smije se Arber. Nika je ponešto naučila od majke podrijetlom iz Bosne i Hercegovine.

Ljilja i Ivan nisu toliko razgovorljivi. Pogotovo Ljilji nije do razgovora s nama. Za situaciju u kojoj se našao ovaj kraj svijeta ona kaže da su ljudi na barikadama jasno pokazali u kojoj državi žele živjeti.

– Ja bih želio da živimo kao sav normalan svijet. To je to – kaže Ivan.

Isto bi htjeli i Nika i Arber. Nadaju se da će ovu zamršenu kosovsku priču riješiti politika i da neće biti rata. Ali ne vjeruju u suživot.

– Teško je živjeti sa Srbima. U ratu su pobili 55 članova moje obitelji. Kako ću ja s njima? – pita se Arber.

Isto se pitaju i na jednoj i na drugoj strani Ibra. Priče ovih dvaju parova slika su razmišljanja mladih na Kosovu, generacije odrasle s pogledom na tenkove i oklopnjake koje gusjenicama "jedu" njihove ceste, naoružane vojnike i policajce... Odrasli su zapravo s mržnjom prema onoj drugoj strani. Generacije su to koje više i ne podižu pogled kad iznad njihove glave prozuji vojni helikopter. Na zvuk propelera ovdje više ne reagiraju ni mala djeca.

Ključne riječi

Komentara 18

KO
komentarko
15:34 09.08.2011.

Mogla bi se i u Vukovaru napisati slična priča. I to je još uvijek duboko podijeljen grad, ali se naša javnost izgleda ne želi time baviti.

MA
matashokac
15:42 09.08.2011.

Srbi su pobili na tisuće Albanaca na Kosovu, među njima stotine djece. Međutim, Srbi su prvaci svijeta u plakanju i uvjerili su sami sebe kako su oni ustvari žrtve. Sve dok im se bude toleriralo takvo divljaštvo Srbi će nastaviti ubijati i maltretirati sve okolne narode.

LU
luksa
15:31 09.08.2011.

Marina Borovac: Živ, živ, nitko nije kriv! Ili svi su jednako krivi jer eto dva mlada prekrasna para su otjerana od svojih kuća. Sjeća li se još netko rudara iz Trepče? Koliko je albanaca od tada do ovog posljednjeg policajca pobila velikosrbska politika? To je pravo pitanje, a ostalo je podržavanje velikosrbskih sranja koja će se nastaviti sve dok će im se to dopuštati.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije