Nije mrtav. Osjećam da nije mrtav i zbog toga svih ovih godina ne odustajem od traganja za njim. Institucije su odustale, ali majka je majka i ja stvarno vjerujem da je on još uvijek živ i da će doći dan kada ću ga ponovno vidjeti. A tada ću, godinama usprkos, znati da je to moje dijete, moj Nikola – kaže Jelena Jurković, čiji je sin Nikola Bedeničec imao samo osam i pol godina kada je bez traga nestao 8. svibnja 1986. godine iz njihova stana na zagrebačkoj Trešnjevci.
Taj dan, prije 24 godine, koji joj je zauvijek promijenio život, do u najsitnijeg detalja usjekao se u pamćenje Jelene Jurković. Onog što je bilo poslije, pogotovo nekoliko mjeseci nakon dječakova nestanka, Jelena Jurković baš se i ne sjeća. Bila je pod sedativima, kaže, nizašto osim za pronalazak djeteta nije ju bilo briga. Dok priča o tome kobnom svibanjskom danu koji joj je obilježio život, glas joj na trenutke zadrhti. Prisjeća se da je tog dana u Domu sportova, blizu stana na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje su tada živjeli, bila neka socijalistička proslava. Nikola je tamo htio ići, no ona mu nije dopustila.
Čekao ga sladoled
– Bio je kod kuće i po njega su došla dvojica dječaka s kojima se družio. Htjeli su da s njima ide van, no nisam mu dala. Oni su nakon toga otišli, a ja sam se spremala za posao. Iz kuće sam izašla oko 12.30. Radila sam u trgovini izdavačke kuće Mladost na Britancu. Te trgovine tamo više nema. Prije no što sam otišla na posao, Nikoli sam rekla da ću mu u trgovini preko puta platiti za sladoled. Kazala sam mu da može biti u parku ispred kuće te da nikamo ne smije ići. Otišla sam na posao i to je bilo zadnji put da sam ga vidjela – kaže J. Jurković.
Kada je kasnije pokušala rekonstruirati događanja koja su uslijedila, shvatila je da su dvojica Nikolinih prijatelja vjerojatno negdje čekala njezina sina. Pretpostavlja da su se dječaci dogovorili gdje da se nađu i kako da zaobiđu roditeljske zabrane. Jelena je, po kasnijem kazivanju tih dječaka, shvatila da su oni i Nikola otišli na Savu. U to vrijeme na Savi je postojala skela za kajakaše i na toj je skeli njezin Nikola zadnji put viđen. Navodno se utopio.
– Da nešto nije u redu, doznala sam kada me oko tri sata nazvao suprug. Rekao je da Nikola nije doma. On je došao s posla i nije ga našao kod kuće. Zabrinuo se i kada Nikola nije dolazio, krenuo ga je tražiti. Tražio ga je po ulici, po kvartu, čak je išao i do Doma sportova gdje je bila ta priredba. Sve je bilo puno ljudi, gužva je bila strašna pa ga je suprug tražio i preko razglasa. Bez uspjeha. Potragu smo nastavili i kada sam ja došla kući. Cijelu noć smo ga, posve izbezumljeni, tražili. Sutra ujutro otišla sam do tih dječaka s kojima se Nikola družio i tada mi je njihova majka rekla kako ih je čula da pričaju o Nikoli. Kazala je da su rekli kako je Nikola pao u Savu i utopio se. Nisam to mogla vjerovati. Nisam mogla vjerovati da to nitko nije prijavio policiji. Nisam znala ni je li to istina, jer su ti dječaci kasnije kazali kako su od druge djece čuli priču da se Nikola navodno utopio. Da je pao u Savu – kaže J. Jurković.
Nakon što su slučaj prijavili policiji, posumnjalo se da se dječak doista utopio. Uslijedili su dani traganja, beskonačni razgovori s policijom te svima koji bi nešto mogli znati o Nikoli. No, pita se J. Jurković, ako se Nikola uistinu utopio, zašto mu tijelo nikada nije nađeno? To je najviše muči.
– Kada je Nikola nestao, o tome su pisale i novine. Ja sam bila oduzeta, no moji kolege s posla sastavili su neku noticu i dale to u novine. Ne sjećam se u koje, jer je meni tih dana sve bilo u izmaglici. Bila sam tupa od boli i pod sedativima. Vidjevši obavijest o njegovu nestanku, javio nam se jedan ronilac. Ponudio nam je pomoć i zajedno s mojim suprugom tražio Nikolu. Čak je preronio Savu od tog mjesta gdje se Nikola navodno utopio pa sve do Siska. Ni u vodi ni na obali nisu ništa našli. Ni tada ni ikad poslije. Nisu našli ni tijelo ni odjeću, ništa što bi upućivalo da je Nikola nestao u virovima Save – kaže J. Jurković.
Nema groba
Upravo zbog tog detalja ona ne vjeruje da se njezin sin utopio. Zbog toga te zbog činjenice da je u godinama koje su uslijedile pomoć tražila i od raznih vidovnjaka. Posjećivala ih je u Hrvatskoj, gdje je tada živjela, te u Švedskoj, gdje sada živi. I svi oni govorili su joj, a da im ništa nije rekla, da je Nikola još uvijek živ.
– Može to nekome biti glupo, ali utopljenik se i za slamku hvata. I nije samo da ja ne mogu prihvatiti činjenicu da mi je dijete mrtvo, ja to ne znam. Njegovo tijelo nije nađeno, nema groba... Jasno mi je da je za policiju to davno završen slučaj, ali za mene nije. Ne zamjeram ja nikome ništa, ali ne mogu odustati tek tako od svoga djeteta. Ne mogu se s tim pomiriti i neću dok sam živa. Tko zna, možda se sada, nakon 24 godine, netko sjeti nekog detalja kojeg se onda nije sjetio? I možda upravo taj detalj meni pomogne da nakon 24 godine ponovno vidim svoje dijete – mirnim glasom zaključuje svoju priču o potrazi za davno nestalim sinom Jelena Jurković.
Ja sam siguran da je živ. Bar dok roditelji istinski vjeruju u to. No, treba stati, stati na loptu i razlučiti sam sa sobom. Tada će se oblaci u mutnom umu razbistriti, ukuzat će se nešto što prije 24 godine od šoka i svega nije bilo očito. Ako i tada vjera postoji da je Nikola živ onda ga treba tražiti i naći.