Prof. dr. Adnan Čustović pedijatrijski je alergolog s Imperial College of London, kamo je 2015. godine došao s mjesta profesora alergije na University of Manchester. Podrijetlom iz Sarajeva, ovaj znanstvenik svjetskog glasa dobio je niz priznanja, među ostalim, zlatnu medalju Europskog respiratornog društva za istraživanje astme te BSACI William Frankland medalju za izvanredan doprinos kliničkoj alergiji, a rezultati njegovih istraživanja o astmi i alergiji primjenjuju se u praksi. Ovih je dana boravio u Hrvatskoj, primio ga je i premijer, a susreo se s kolegama iz Dječje bolnice Srebrnjak, s kojima surađuje na projektu Centra kompetencije u translacijskoj medicini (CCTM).
Kažete da ima jako puno dostignuća u znanstveno-istraživačkom radu koja se nikad ne provedu u praksu, a mnogima treba i po 15 godina da se počnu primjenjivati u radu s pacijentima. Kako to funkcionira u Velikoj Britaniji?
Bolje jer se više ulaže u znanstveno-istraživački rad, drugačija je kultura, pristup, ljudi koji rade u znanstvenim istraživanjima se vrednuju. Morate imati određenu strukturalnu bazu i dovoljno vremena za ozbiljno bavljenje znanošću. I na sve se načine nastoje ustanoviti suradnje. Trik je u suradnji i da ljudi vrlo brzo mogu razmijeniti znanje i iskustvo. Brži je prodor dostignuća u ambulante jer postoji integracija kliničkog i znanstveno-istraživačkog rada. Moj se tim bavi kliničkom praksom, ali su u stalnom kontaktu i doprinose znanstveno-istraživačkom radu. Integracija i kolaboracija apsolutno je ključna.
Što vas je privuklo pedijatriji?
Istraživanja za djecu neusporedivo su kompliciranija nego za odrasle, prisutna je snažna etička komponenta, ali ono što me privuklo istraživanju kod djece jest to što, osim što ta istraživanja popravljaju zdravlje djece, popravljaju ujedno zdravlje cijele populacije za deset, dvadeset ili trideset godina. Dostignuća koja napravite kod djece traju desetljećima. Jer, potpuno je jasno da većina bolesti koje predstavljaju najveći pritisak na zdravstveni sustav kronične su bolesti tipa respiratornih, alergijskih, koja počinju u djetinjstvu. Ako uspijete napraviti nešto u prevenciji, to je kapital za cijelu populaciju zemlje. Ono što je ključno kod čestih kroničnih bolesti jest da se moramo prestati fokusirati samo na bolest i početi govoriti o zdravlju.
Zagovarate drugačiji pristup u medicini, umjesto klasičnog dijagnosticiranja.
Dva su pristupa u medicini: tretman temeljen na simptomima i dijagnozi ili na mehanizmu bolesti. Kriteriji za dijagnozu npr. astme nisu mijenjali 2400 godina. Posljedica je tog pristupa da se pacijenti koji su potpuno različiti, a imaju možda slične simptome, nasilu guraju u istu grupu za empirijski tretman.
Vaša istraživanja promijenila su smjernice liječenja astme?
Jesu. Moramo se pomaknuti od toga da postavimo dijagnozu i damo svima isti tretman do toga da razumijemo mehanizme koji dovode do bolesti kod različitih pacijenata jer samo razumijevanjem mehanizama možete odrediti tretman baziran na tom mehanizmu. Dakle, mijenjate pristup od “diagnosis based” do “mechanisam based”. Kad se vratite korak nazad i kažete: ono što želimo nije “one size fits all medicine”, već stratificirana personalizirana medicina, onda vam je nužno da razumijete mehanizme bolesti, a to ćete jedino integracijom bazične i kliničke znanosti, to je translacijska medicina. Centar translacijske medicine omogućuje vam da na jednom mjestu dovedete kliničke znanstvenike, bazične znanstvenike, ljude koji su u stanju promatrati problem s različitih strana. U mom su timu matematičari, fizičari...
Vaše otkriće kod alergije na kikiriki jedno je od onih koja se primjenjuju u praksi, o čemu je riječ?
Imali smo velike studije koje sam od početka 90-ih vodio u Manchesteru. Opservacije su pokazale da je jako puno djece u kliničkoj praksi, u kojoj smo radili standardne testove za dijagnosticiranje alergije na kikiriki – kožne testove i mjerenje specifičnih imunoglobina E u krvi – imalo pozitivan test, ali ne i simptome alergije na kikiriki. Odlučili smo tu opservaciju iz kliničke prakse pokušati potvrditi u vrlo rigoroznoj epidemiološkoj studiji i ona je bez ikakve dvojbe pokazala da od desetero djece koja imaju pozitivan test osmero uopće nema alergiju na kikiriki. Samo je dvoje imaju. A ono što se događalo u kliničkoj praksi jest da se na osnovi testova odlučivalo je li dijete alergično. Dakle, praktično na osnovi testa, koji je bio zlatni standard u kliničkoj praksi, osmero od desetero djece dobivalo je pogrešnu dijagnozu! Naše je istraživanje dokazalo da u ekstraktima kikirikija ima stotine proteina i da su neki od njih važni, neki nisu. Pokušali smo razvijati hipotezu da su određeni proteini važni za alergiju na hranu, a da su drugi slučajni nalaz. Preko opservacije u kliničkoj praksi, potvrde u epidemiološkim studijama, u bazičnoj znanosti u laboratoriju ispitivali smo koji su to proteini da napravimo mikročipove koji mogu mjeriti alergijska antitijela, ne na cijeli ekstrakt, nego na svaki od tih individualnih proteina. Potom smo uključili matematičare i postalo je jasno da je jedan od tih proteina marker prave alergije. Opservaciju o tom proteinu drugi je tim znanstvenika preveo u test koji se može koristiti u kliničkoj praksi. Prošlo je 12 mjeseci od otkrića i oko sto tisuća testova poslije, to je postao zlatni standard.
Prema tom principu funkcionirao bi i Centar za translaciju na Srebrnjaku. Kako je jedna mala Hrvatska dobila takav projekt?
A mogu li ja pitati kako to da je jedna mala zemlja izmislila najbolji antibiotik u povijesti, s azitromicinom? A onda i kako je moguće da kompanija koja je izmislila takav blockbuster sada ne predstavlja ništa? To je već politika.
Naši političari kažu da nije važno tko vodi projekt, da on nije individualno vezan za osobu.
Isto tako nije važno tko će biti broj 10 u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, možda neki golman? Trik je u timskom radu.
Može li projekt CCTM-a propasti?
Naravno da postoji ta opasnost. Stvari je jako teško i mukotrpno graditi, a jako lako srušiti. Koliko treba da se most napravi, a za koliko se sruši?
Kako gledate na optužbe da se u Dječjoj bolnici Srebrnjak odvijalo nadriliječništvo?
Ja sam znanstvenik i liječnik i držao bih se činjenica. Surađivao sam s hrvatskim znanstvenicima i s bolnicom Srebrnjak 20 godina i imam puno poštovanje prema svima u toj bolnici. Puno poštovanje ključ je za svaku suradnju i svaki projekt. Imam iskustvo od 20 godina iznimne suradnje s iznimno kvalitetnim ludima. Tragedija je da obrazovani ljudi napuštaju zemlju i odlaze drugamo. U svom timu u Londonu sada imam izuzetne liječnike koje je Hrvatska educirala i koji sada doprinose zdravstvu Velike Britanije. Vrlo je to jeftino za Britaniju, ne uložite ništa, a imate gotovog stručnjaka. Važno je doći do situacije da ljudi žele tu ostati jer tu vide svoju budućnost i način na koji će ostvariti sve svoje aspiracije. Ljudi ne bi trebali ići u medicinu da bi se bavili politikom. Zbog čega bi liječnik trebao ići u parlament, meni ostaje misterij. Ako ne idete u medicinu radi pacijenta, onda idete u medicinu iz posve pogrešnih razloga. A izniman tim na Srebrnjaku potpuno je posvećen svojim pacijentima i onim što je najbolje i najvažnije za djecu Hrvatske. To treba poštovati i podržavati, a ne pokušati obezvrijediti i rušiti.
Imamo li epidemiju alergijskih bolesti?
Apsolutno. Od alergijskog rinitisa pati 20-25% djece, od astme 10-15%, alergije na hranu 2-3%, na mlijeko i jaja 8-10%, to su epidemijski razmjeri. Određene alergijske bolesti praktično nisu postojale prije 50-70 godina. Ako bolest koju imamo nije postojala prije 70 godina, možemo sasvim sigurno dovesti do toga da ta bolest ponovno ne postoji. Ambicija medicine nije samo da, kad pacijent dođe na hitnu, učinite što treba, ambicija treba biti da pacijent nikad ne dođe u hitnu.
I bosanci nas šišaju...