Prošli četvrtak domaćim medijima uglavnom je promakla vrlo važna vijest koja je potvrdila da je Europska centralna banka iscrpila resurse konvencionalne monetarne politike. Prema pisanju Bloomberga, ECB je uspio alocirati osjetno manje sredstava uz kamatu od samo 0,15 posto namijenjenih dugoročnom refinanciranju bankarskih operacija od previđanja. Bloombergovo istraživanje provedeno među većim brojem ekonomista procijenilo je veličinu alokacije između 100 do 300 milijardi eura, a banke su od ECB-a posudile samo 82,6 milijarde eura.
A taj podbačaj “konvencionalne monetarne politike” mogao bi biti uvod u burni interesni i teoretski okršaj velikih zemalja eurozone (ponajprije Njemačke s Italijom i Francuskom) oko zajedničkih fiskalnih pravila i očekivanja od Marija Draghija, guvernera ECB-a. Zasad je nejasno koliko bi grubo taj političko-interesni sukob mogao podijeliti eurozonu te posljedično cijelu Europsku uniju. Hoće li doći do vrlo neobične situacije u kojoj će se kod upravljanja centralnom bankom izuzetno krupne, sistemske odluke donositi preglasavanjem? To je dosad bilo nezamislivo, a vjerojatno je i neodrživo jer tko će vjerovati centralnoj banci u kojoj se – neodlučno svađaju.
Ekonomski korijeni sukoba
Korijeni idejnog i interesnog sukoba vrlo su duboki. Znatan broj čelnika zemalja koje imaju problema s javnim dugom već sada procjenjuje da politički više ne mogu izdržati planove koji podrazumijevaju fiskalne rezove; štednju i odricanje. S druge strane, postaje matematički jasno da uz sve stariju populaciju teško mogu računati s visokim stopama gospodarskog rasta koji će im omogućiti zadržavanje prihvatljive cijene zaduživanja i omogućiti neophodno smanjivanje ukupne razine javnog duga. Karakterističan je primjer Italija. To je zemlja koja je iznova u recesiji pa je očigledno da obećanja Mattea Renzija o brzim i snažnim reformama tržišta rada te o poboljšanju općih uvjeta poslovanja neće biti dovoljna. Javni dug Italije dosegao je 130 posto BDP-a i njegov daljnji eksplozivni rast može se zaustaviti samo uz pretpostavku dizanja gospodarskog rasta na barem 1,5 posto godišnje uz dizanje inflacije na 2 posto godišnje.
Logika je jednostavna – rast BDP-a omogućit će otplatu kamata, a inflacija će smanjivati realnu vrijednost duga u eurima. Međutim, valja reći da je pretpostavka o rastu BDP-a od 1,5 posto godišnje optimistična jer je, demografski gledano, Italija najstarija europska nacija s visokim pravima umirovljenika, a upravo je 1,5 posto bio njezin prosječni rast u zadnjih 30 godina. Dakle, 1,5 posto možda zvuči kao kilav rast, ali je veliko pitanje može li ga Italija ponoviti. Uz sadašnju ekonomsku stagnaciju i nultu stopu inflacije krivulja talijanskog duga doseći će između 180 do 200 posto BDP-a do 2030. godine! S obzirom na to da talijanskim političarima budućnost u kojoj će se razgovarati ili o tehničkom bankrotu Italije ili o nekom grčkom scenariju nije opcija, jasno je da će izuzetno pritisnuti Marija Draghija da počne upotrebljavati nekonvencionalno oružje monetarne politike. Isto kao Renzi razmišlja i francuski predsjednik. Štoviše, François Hollande već je izišao s prijedlogom hitnog summita na kojem će se raspraviti njegova inicijativa za slabljenje eura zbog povećanja konkurentnosti eurozone, dizanje inflacije i labavljenje fiskalnih pravila. Prve dvije stvari mogu se, kako se sada čini, doista realizirati samo neortodoksnim mjerama monetarne politike ECB-a.
Opće je poznato da se takvim pomalo desperatnim željama oštro protivi grupa ekonomski stabilnijih i štedljivijih europskih nacija. Teorijski i praktični lideri takvog mišljenja su, naravno, Nijemci – guverner Bundesbanke Jens Weidmann i njemački ministar financija Wolfgang Schaueble. Može se reći da je kancelarka Angela Merkel javna promotorica stavova i ideja spomenutog dvojca te demonstratorica političke moći koja stoji iza teorije da ne treba eksperimentirati s monetarnom politikom jer bi to lako moglo ispasti igranje vatrom. No fiskalne i opće gospodarske projekcije nacija u problemima takve su da ih je trenutačno baš briga za njemačke lekcije o štednji i apele za oprez kad je u pitanju monetarna politika.
Žalopojke o štetama eura
S obzirom na to da je sve jasnije da se eurozona neće i ne smije odreći temeljne ideje o fiskalnoj disciplini, kao ni ideje sustavnih reformi, čini se da je jasno definiran prostor predstojeće političke bitke – to je politika zajedničke centralne banke. Prvu bitku protiv stvaranja novih dugova Weidman i Schaueble su, čini se, dobili jer zasad neće proći ideja ublažavanja proračunskih pravila EU, ali je veliko pitanje što će se sada dogoditi s monetarnom politikom eurozone. Hoće li konzervativni njemački dvojac dobiti dovoljno snažnu i glasnu podršku Angele Merkel nakon što je i Njemačka zabilježila gospodarski pad u drugom tromjesečju ove godine? To tek treba vidjeti.
Grupe utjecajnih ekonomista iz visokozaduženih zemalja eurozone već dulje javnosti serviraju tužne žalopojke o “štetama eura”; teškim posljedicama odricanja od vlastitih valuta, gubitka pune monetarne suverenosti, “prejake” valute i niske inflacije. Sada politički lideri te ekonomske žalopojke polako pretvaraju u tutanj političkih bubnjeva. Dojam je da je osobno guverner ECB-a Mario Draghi sklon primjeni nekonvencionalne monetarne politike pa je sada samo pitanje za koliko će hrabar iskorak dobiti zeleno svjetlo.
Nekonvencionalno je opasno
Što to nekonvencionalno te stoga potencijalno opasno može učiniti ECB? Prije odgovora na to pitanje valja objasniti da ni sadašnje pucanje iz “konvencionalnog” oružja monetarne politike zapravo i nije baš ortodoksno, kao što ni financijska situacija u Europi nije nimalo regularna. Obrnuto. Situacija je takva da se otvaraju duboka ekonomsko-filozofska pa i ideološka pitanja. Konkretno, danas se mjere ECB-a koje su spustile osnovnu kamatu na 0,05 posto te produbile negativnu kamatnu stopu na prekonoćne depozite banaka na –0,2 posto i dalje nazivaju konvencionalnima premda je pomalo nejasno što je tu još konvencionalno. Naime, obilje likvidnosti na europskom i svjetskom financijskom tržištu nije dovelo samo do toga da sada banke plaćaju centralnoj banci da im pričuva novac preko noći umjesto da one dobiju neku kamatu na svoj novac nego i do toga da je zadnjih tjedana zabilježeno čak devet zemalja u Europi koje su na svoje dvogodišnje obveznice uspjele od investitora iskamčiti negativne prinose.
Dakle, oni koji sada posuđuju novac Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Švicarskoj, pa čak i u jednom trenutku Irskoj, morali su tim zemljama de facto nešto sitno platiti da bi oni njima posudili novac. Kamo bi to moglo voditi? Hoće li se dogoditi da će štediše ubuduće plaćati neku sitnu kamatu bankama da im čuvaju novac umjesto da banke njima plaćaju kamatu? Što je u ovakvoj Europi ono buduće “normalno”? Uz konstantnu nultu inflaciju ili deflaciju plaćanje za sigurnost novca prestaje biti “blesava” opcija, ali uz pretpostavljenu gospodarsku stagnaciju nemoguće je predvidjeti kakve bi mogle biti posljedice kad je u pitanju nacionalna i demografska redistribucija ukupnog bogatstva. Dakle, i sadašnja “konvencionalna” monetarna politika toliko je ekspanzivna da se otvara pitanje koliko su već (pre)napuhani vrijednosni baloni kod pojedinih vrsta imovine, a posebno kod nekretnina na nekim tržištima. I sada bi, s obzirom na to da ključni političari zemalja opterećenih dugovima i stagnacijom nemaju dovoljno političke snage i odlučnosti da nastave reforme i fiskalne rezove u cilju povećanja učinkovitosti nacionalnih ekonomija, “konvencionalnu” europsku monetarnu politiku trebalo bi gurnuti u zonu zaista nekonvencionalnog. U situaciji kad čak i jedna Španjolska na svoje 10-godišnje obveznice plaća prinos od mizernih 2,272 posto, što može zahvaliti ponajprije ECB-u i ekspanzivnoj politici američkih Federalnih rezervi, dio Europe žarko želi ući u monetarnu zonu gdje karte još nisu iscrtane, dakle na nepoznati teritorij još ekspanzivnije politike.
Draghi odradio artiljerijsku pripremu
Draghi je već odradio artiljerijsku pripremu; upozorio je da su očekivanja inflacije pala po svim ročnostima raznih vrijednosnica te je jasno da je ECB daleko od svog cilja za 2-postotnu godišnju inflaciju, a predviđanja ekspanzije BDP-a također su niža, spuštena su na 0,9 posto u ovoj godini. Draghi je isto tako već najavio nekonvencionalne mjere – otkup raznih vrsta vrijednosnica, čak i onih privatnih. Činjenica da u četvrtak, što smo naglasili na početku teksta, nije uspio bankama alocirati više od 82,6 milijardi eura upućuju na to da će Draghijev plan poticanja inflacije kroz pumpanje bilance centralne banke za najmanje 700 milijardi eura ostati kratak bez doista nekonvencionalnih mjera.
Dosad su se vodile polemike o teorijskim mogućim razmjerima nekonvencionalne akcije Draghija. Ako sada, pod dojmom od četvrtka, zamislimo scenarij da će razmjeri te akcije biti doista znatni, tj. jako veliki u ukupnim iznosima, onda je bolje postaviti pitanje o možebitnim sistemskim posljedicama. Ako kupujete tisuće milijardi raznih vrsta vrijednosnica sa zalogom kredita po karticama, potrošačkim kreditima, nekretninama kako biste bili sigurni da ćete zaista pokrenuti financijski sektor te posljedično realnu ekonomiju, onda se isto tako morate pitati kakve će biti dugoročne posljedice. Prva je asocijacija opasnost od pretvaranja oslobođene inflacije u hiperinflaciju i moderirane devalvacije u krah valute te dugoročno deformiranje financijskog tržišta.
Poučak za Hrvatsku?
Europski stručnjaci i političari sasvim su sigurno s velikom pažnjom promatrali iskustva Sjedinjenih Država i Japana s takozvanim quantitative easingom. Jedni i drugi morali su se upustiti u tu avanturu; Amerikanci zbog loma u financijskom sektoru 2008. godine, a Japanci su pokušali zaustaviti dugogodišnju stagnaciju, izjedajuću deflaciju te riješiti pitanje enormnog omjera javnog duga prema BDP-u koji je premašio zastrašujućih 200 posto. I jedni i drugi zasad su bez hiperinflacije ili dramatičnog kraha valute uspjeli pokrenuti svoje ekonomije (no Japan je već u drugom kvartalu ove godine opet doživio veliki gospodarski pad), ali su izlazne strategije iz politike quantitative easinga tj. eksperimentiranja s nekonvencionalnom i ekstremno ekspanzivnom monetarnom politikom ostale nejasne i nedorečene. Još se ne zna odgovor što ako u Americi i Japanu prinosi odnosno kamate počnu snažno rasti. Hoćemo li svjedočiti novom kolapsu neviđenih razmjera ili će pametni ljudi svijeta naći neki izlaz za održanje puzajućeg rasta starih i dekadentnih zapadnih nacija kroz neki vječni model quantitative easinga.
Pri svemu ne treba zaboraviti da se europski quantitative easing neće moći jednako provoditi u svim zemljama EU, a to će dodatno produbiti podjele. Poučak za Hrvatsku? Pa u zemlji koja je, kako je upozorio Ante Žigman, savjetnik guvernera Vujčića u časopisu Banka, povećala svoj javni dug za 127 milijardi duga u samo šest godina, najbolje bi bilo koncentrirati se na svoju fiskalnu disciplinu i strukturne reforme. No za to, čini se, kao ni u zaduženoj Europi, nema političke volje ni snage.
>>Draghijeve mjere mogle bi pogurati hrvatsko gospodarstvo
>>Hollandeov salto mortale spašava i Zorana Milanovića?
Tigar od papira shvatio da mađioničarski trikovi više ne pale. Medijima nije ništa promaklo, nego planski zataškavaju sve važne događaje vezane uz kolaps financijskog sustava koji se bazira na lažnom novcu tj. novcu bez ikakvog pokrića.