Parlamentarni izbori proizvode dvoje pobjednika ili barem dvoje lidera koji odbijaju priznati poraz. Oba tvrde da trebaju dobiti mandat za sastavljanje vlade. Što činiti? Ova se situacija nije samo dogodila u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj 2005., i u Velikoj Britaniji 2010., i u Grčkoj 2012. godine.
Lekcija koju Hrvatska može naučiti iz ta tri primjera je ta da bi ipak trebalo napustiti praksu u kojoj mandat za sastavljanje vlade može dobiti jedino i isključivo stranka/koalicija koja dokaže predsjedniku ili predsjednici da ima apsolutnu većinu u Saboru. Jer, takva praksa, kad se strogo primjenjuje, povećava netransparentnost i izvaninstitucionalnost procesa postizbornog pregovaranja. U situaciji kad se formalno ne zna tko je mandatar, odnosno tko ima pravo na prvi pokušaj sastavljanja vlade, tko na drugi i što se događa nakon n-tog pokušaja, prostor za lov u mutnom je veći. Grčki ustav možda nudi dobro rješenje.
Članak 37. Ustava Helenske Republike kaže da će predsjednik za mandatara vlade imenovati lidera stranke koja ima apsolutnu većinu, ali ako nijedna stranka nema apsolutnu većinu onda će predsjednik dati “eksploratorni” mandat lideru stranke s relativnom većinom “kako bi se utvrdila mogućnost formiranja vlade koja uživa povjerenje parlamenta”. Ako relativni izborni pobjednik ne uspije, predsjednik isti takav mandat daje lideru druge najjače stranke, a ako ni to ne uspije, daje ga i lideru treće. Svaki “eksploratorni” mandat na snazi je tri dana. Propisana je i procedura za daljnje korake u slučaju neuspjeha, ali da ne duljimo, poanta je da grčki ustav daje puno jasniji i organiziraniji okvir za ovakve situacije. Nakon izbora u svibnju 2012., vladu je prvo pokušala sastaviti dotadašnja oporba koja je odnijela relativnu pobjedu, zatim dotadašnja vladajuća stranka, zatim trećeplasirana Syriza, sve je išlo brzo i, kad se ustanovilo da nitko ne može formirati vladajuću većinu u parlamentu, raspisani su novi izbori.
Hrvatska situacija je manje pravedna od situacije koja se dogodila u Grčkoj. Demokracija je procedura, a ako se procedura ne zna ili je podložna trenutačnim interpretacijama, onda je i demokracija slabija. Pravednije je dati formalnu šansu relativnom pobjedniku i skratiti rok u kojem mora uspjeti pa, ako ne uspije, tko mu je kriv, imao je šansu i nije uspio, zrak je raščišćen od tereta jedne nedoumice, na red dolazi sljedeći po snazi i dobiva jednaku formalnu šansu… Sličan princip, da relativni pobjednik ima pravo prvenstva u pokušaju formiranja natpolovične većine, primijenjen je i nakon posljednjih izbora za Europski parlament. Europski socijalisti i europski liberali, drugoplasirani i trećeplasirani na izborima, mogli su zajedno formirati iznadpolovičnu većinu, ali nisu, nego su dali pravo prvenstva prvoplasiranim pučanima, relativnim pobjednicima, koji su do apsolutne većine došli sklapanjem koalicije sa socijalistima.
To se dogodilo i u Njemačkoj 2005., kada je dotad oporbeni CDU/CSU dobio samo četiri zastupnička mjesta više od dotad vladajućeg SPD-a, a lideri obiju stranaka, i Angela Merkel i Gerhard Schröder, tvrdili su da su u poziciji da pregovaraju o formiranju vlade. Nakon tri tjedna, postalo je jasno da nove izbore mogu izbjeći jedino sklapanjem velike koalicije, a Schröder je ipak prihvatio načelo da relativna pobjednica Merkel ima pravo prvenstva.
U Velikoj Britaniji, nakon izbora 2010., lider trećeplasirane Liberalne stranke Nick Clegg bio je taj koji se jasno i glasno založio za to da relativni pobjednik, šef Konzervativne stranke David Cameron, prvi dobije mandat da pokuša sastaviti vladu, prije dotadašnjeg premijera, laburista Gordona Browna. Davne 1924. dogodilo se to da drugoplasirana britanska stranka prva dobije pravo na sastavljanje vlade ako ima veće izgleda da sklopi koaliciju s trećeplasiranom, ali premda u Velikoj Britaniji relativni pobjednik ne dobiva automatski pravo prvenstva, u praksi se to događa jer svi imaju osjećaj da je to pravednije.
Nijedan drugi princip ne prati jasnu demokratsku logiku kao ovaj. Ako u situaciji kad nema apsolutnog pobjednika broj osvojenih mjesta u parlamentu determinira redoslijed pri pokušajima sastavljanja vlade, to je princip koji u najvećoj mogućoj mjeri prati demokratsku i izbornu logiku.
točno!