Genijalnost koncepta kršćanstva je u tome što je obećao nadu i spas bez ikakve i ičije odgovornosti. Senzacionalno osmišljen model koji najmodavce božjeg promiskuiteta ni na što ne obvezuje. Zbog toga je kadro proizvesti tisućljeća čekanja i postati pramodelom ovozemaljskih koristoljublja i umišljene nadrimudrosti. Virus kršćanske političke doktrine svoju refleksiju ne nalazi samo u demokršćanstvu, ionako kontradiktornoj parapolitičkoj ideji koju početni interni rojalistički revolucionarni žar pretvara u hibridno i potpuno neautentično republikanstvo. Upravo iza takve političko-filozofske nedosljednosti morale bi se odvijati do sada najkrupnije i zbog mogućih opskurno katastrofalnih posljedica najdalekosežnije transformacije na hrvatskoj političkoj sceni. Nju već dulje vrijeme ne smijemo promatrati u predvidivosti odnosa vlast – opozicija kad društvena ravnoteža više uopće ne ovisi o tim mehanizmima. U Hrvatskoj će se voditi dva zasebna, ali ne i međusobno potpuno nedodirljiva procesa. U onom prvom radi se o povijesnoj transformaciji ljevice, kolosalan operativni zahvat kojeg u ovom trenutku nema tko provesti.
Za Bernardićev SDP reći čak da su i poražena vojska nezasluženo je preteško pozitivna kvalifikacija jer implicira makar i subordinativnu strukturu formaciji koja isključivo inertivno pretendira na lijevi politički koridor. Bernardić ne da nema snage osigurati preduvjete makar virtualnog okoliša za milenijski preobražaj cjelokupne lijeve političke misli i definiranje koncepta solidarnosti koji će odgovarati sili binarne političke ekonomije 21. stoljeća, a koje već ionako izmiče, nego on nije kadar ozbiljnije povesti običnu partiju na zreliju ekskurziju. Beskrvnost frazeologije i usiljena diplomatičnost kojoj je najveći doseg samozadovoljavanje foteljom nazovi prvog čovjeka dat će dodatnu beznačajnost bivšoj kompartiji čiji je strah od prošlosti i nerazumijevanje budućnosti personificirano u čovjeku koji je istrčao direktno iz Musilova romana. Bernardić čak ne ujedinjuje u sebi ni Milanovićevu tragiku, čovjeka koji nije mogao transformirati SDP jer za to nije imao volje ni ambicije, ali je imao potencijala da strateški transformira ljevicu u cjelini. Bernardić ni jedno ni drugo jednostavno ne može. Zbog toga je apsurdno nevažno na koliko će postotaka završiti SDP kad hrvatsko društvo ne traži lijevu političku ideju sada, nego je traži u trajanju za sljedećih sto godina. S ovakvom strukturom socijaldemokratskog okvira i kadrovima, uz neke iznimke, koji su spremni na politički i intelektualni rizik isključivo dok im je u vidokrugu mjesečnog platnog listića, nevažno je i trenutačnoj uvredljivo tragičnoj vladajućoj ekipi što se to događa u konkurentskom taboru. HDZ ipak ne može mirno spavati. Nisu tome uzročnici ni građani.
Pa budimo iskreni, oni već 25 godina kontinuirano iskazuju prema HDZ-u mazohističku kolektivnu minus-inteligenciju. Glavna briga “zajedničarima”, a tu dolazimo i do onog drugog dugoročnog procesa, jest Most i u srazu s ovom nekonzistentnom političkom izmišljotinom koja je postavljena na ranije spomenutu kršćansku genijalnost obećanog spasa bez ikakve odgovornosti, HDZ-u ne samo da prijeti prikriveni protivnik u borbi za vlast nego i paralelna struktura moći koja za krajnju ambiciju ima u cijelosti zauzeti HDZ-ovo mjesto u društvu. Most ne želi vlast. Most želi postati HDZ. To je ono zbog čega je Karamarko neizbježno morao doći u otvoreni sukob s Petrovom – bili su si jednostavno previše isti. Plenkovićev HDZ za sada trpi tek “kanalizacijske” napade u kojima mostovci ispužu, zagalame, ugrizu i pobjegnu natrag u šaht jer Plenković im, barem ne otvoreno, ne zauzima prostor klerikalprimitivizma, ne zato što to možda Plenković ne bi htio, nego zato što je jednostavno prelijen da bi bio radikal, što je pozitivno, a i bez vidljivih je interesa za bavljenje unutrašnjom politikom, što je već opskurno. Pa po tome krilu slobodno može operirati Most da se ne osjeća ugroženo u obavljanju posla zbog kojeg je i oktroirano oformljen; izgradnji strukture koja će za sljedećih četvrt stoljeća biti propovjedaonica retrogradnog konzervativizma i podmukle prijevare za čekanje boljih dana. Pretpostavljam da je u tim krugovima procjena bila kako je HDZ dao što je trebao dati i da se stožerne HDZ-ove vrijednosti svedene na Tuđmana, pomirbu, rat, branitelje i crkvu troše ispod slavoluka sumnjiva domoljublja i nimalo sumnjive količine afera. Trebalo je osmisliti HDZ-ov most u budućnosti, rezervni položaj snagama kojima su socijalna ravnopravnost i društvena solidarnost prevelik izazov za feudalnu lagodnost njihovih duhovnih i materijalnih veleposjeda.
Zbog toga je ideja Mosta i mogla biti osmišljena isključivo unutar crkvenih krugova kad se jedino kod njih može uvjetno razmišljati strateški i kad jedino oni do krajnje granice iskoristivog bola mogu dozirati buđenje nade u spas koji ne dolazi. Ne gajite iluzije da Most u ovom trenutku ne radi ništa. I te kako rade na uvođenju širokopojasne interesne umreženosti, jedinom prokušanom receptu vladanja pri čemu za prauzor ima HDZ koji se svih ovih godina, ruku na srce nije uspio i nije imao potrebe profilirati u išta drugo doli u zavod za zapošljavanje po ključu. Dakle, desnica je u Hrvatskoj interesno motivirana, ljevica intelektualno demotivirana i obezjajena, a Most je „kršćanska sadašnjost“ koja će uvjeriti narod da nisu oni odgovorni što spasenja nema, nego je odgovoran narod koji nije pokazao dovoljnu vjeru pri uzaludnom iščekivanju spasa.
