Ubojstva, pljačke, ratovi, terorizam, nesreće, prirodne katastrofe – vijesti koje konzumiramo postale su odgovor na pitanje što trenutno ide krivo u svijetu. Jasno je da novinari neće izaći na teren kako bi izvijestili da se baš ništa nije dogodilo i da se čini da će tako ostati.
Neočekivana tragedija prije će zadobiti pažnju negoli spor napredak.
Tako je rubrika najčitanije postala kompilacija zvjezdane prašine i crne kronike gdje je jedini zajednički nazivnik spektakl. Znanstvenica koja se bavi medijima i moja draga profesorica, Lilie Chouliaraki svoju karijeru je posvetila upravo tom pitanju, a njezina knjiga Gledateljstvo patnje istražuje zašto toliko jako odgovaramo na negativnosti. Naš mozak brže reagira na loše vijesti i to na specifične riječi poput rat ili bolest nego na puno ugodnije poput ljeto ili dijete. Čak i najveći pesimisti mislit će da im nije tako loše kad pročitaju što se događa oko njih, dok će optimist morati pomisliti da mu je dobro svijetu usprkos.
Više je razloga za takav stav.
S jedne strane instinktivno imamo potrebu se zaštititi, a vijesti koje se odnose na terorizam ili razbojstva podižu adrenalin i čine nas više svjesnima naše okoline što evolucijski ima smisla jer tražimo sigurnost.
S druge strane, Schadenfreude (sreća zbog tuđe nesreće) sveprisutan je i gledajući razarajuće posljedice uragana u Dalekoj Aziji žao nam je, ali istovremeno smo sretni jer su sve naše pokretnine i nekretnine na broju. Velike priče imaju svoj uvod, vrhunac i kraj, uzeti novine kako bismo čitali prolongiran rasplet ne čini se kao najzanimljivija aktivnost.
Ono što je teže, znanstveno i osobno utvrditi jest kolike su posljedice takve akumulacije loših vijesti u našoj psihi. Mediji su naš prozor u svijet, oblikuju ne samo ono što je trenutno ili percepciju događaja u nastajanju, već formatiraju i naša sjećanja izborom vizuala i riječi.
Većina je čitala o svakom terorističkom događaju u Europi posljednjih godina, međutim rijetko tko će se sjetiti točno što se dogodilo, kako i kada. Ostaje samo osjećaj anksioznosti i nemira jer se događa nešto loše. Alternativa nije život u vakuumu gdje smo potpuno odsječeni od vijesti, takav stav bi posramio i hipije, već balans između negativnog i pozitivnog.
Bez obzira na to je li svijet uistinu tako mračno mjesto, mediji nas uvjeravaju da se loše stvari događaju stalno i da su bitnije od pozitivnih. Da netko uzme današnje novine dobio bi sliku mjesta ispunjenog ljudskom patnjom, a ipak da pogledamo posljednjih deset ili 50 godina i moramo ih sumirati u jednu vijest – sve nam je bolje.
Manje je siromaštva, bolesti koje su stoljećima oduzimale živote iskorijenjene su, živimo dulje i vjerojatno još bitnije – živimo slobodnije. Tendencija prema negativnom u našem stavu filetirana kroz vijesti duboko nam je usađena, već da povremeno osvijestimo da nismo stalno na rubu apokalipse, korak je u pozitivnom smjeru.
”Mozak brze reagira...” - Posebno novinarima.