Kada se Witold Gombrowicz u ljeto 1939. ukrcao na brod i krenuo na godišnji odmor put Argentine, nije ni slutio da će taj njegov put obilježiti transformacija koja će čitavoj epohi dati svoj žig. Gombrowicz se, naime, od znatiželjnog turista pretvorio u očajnog emigranta, koji će ostatak života provesti u grčevitom i uzaludnom traganju za svojim domom. Iako je na putovanje krenuo turistički, u vlastitom aranžmanu, ono je već na sebi imalo žig epohe, na neki način bilo organizirano. U susjednoj Njemačkoj na put su se već otisnuli Thomas Mann, Hannah Arendt i Karl Löwith.
Ako ovih dana krenete posjetiti bilo koji europski grad, mogli bi vas lako pomiješati s emigrantima. Rezervirani pun pansion i nadljudska volja za odmorom, ta obilježja svakog turista, koji koristi svoj godišnji odmor da bi otišao na neko mjesto izvan običnog života, prenatrpanog banalnostima svakodnevice i učmalošću uredskog okružja, još uvijek nije nikakva garancija da nećete biti zamijenjeni s ljudima koji su krenuli u svoju grozničavu egzistencijalnu potragu za sigurnošću običnog života. Žig vremena koji je obilježio Gombrowiczevo putovanje još je uvijek utisnut na našim putnim torbama, a karta u jednom smjeru, čini se, traženija je od povratnih.
Ova se slika može činiti pomalo ciničnom. No njihova je veza bliža no što bismo pomislili. Institucija organiziranih godišnjih odmora dio je iste one politike zbog koje se Witold Gombrowicz 29 godina nije vratio sa svog godišnjeg odmora. Kao što piše Götz Aly, u svojoj, kod nas prevedenoj, ali slabo komentiranoj, knjizi “Hitlerova socijalna država”, nacionalsocijalističko vodstvo prvo je uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostručilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Nacističke vođe osiguravali su njemačkom radniku ugodan četrnaestodnevni odmor po pristupačnim sindikalnim cijenama. Mnogi od njih su se na tim svojim putovanjima sretali i miješali s emigrantima, koji su odlazili na putovanja bez tih beneficija.
Ovo može djelovati iznenađujuće jer mi kad razmišljamo o nacizmu ne mislimo na institucije socijalne države, koje su prvi u svoje zakonodavstvo uveli nacisti, a koje su još uvijek duboko usađene u naše vlastite institucije i vrlo su nam drage. Teško ćete vidjeti danas nekog našeg antifašista da prosvjeduje protiv institucije godišnjeg odmora, sindikalnih popusta, sve većeg broja neradnih dana i organiziranog turizma, kao teškog naslijeđa nacističke politike kojeg se još uvijek nismo oslobodili. Lako je osuditi kukasti križ na Poljudu; malo je teže vidjeti koliko je naš svakodnevni život još uvijek podređen institucijama socijalne države i ritualima koji su bili invencija nacističke politike. Lako je osuditi nacističke zločine; malo je teže odreći se organiziranoga nacizma, na koji smo još uvijek ponosni kao na neviđena humanistička dostignuća modernog zakonodavstva.
Među prvim zakonima koje su nacisti donijeli, i na koji su bili vrlo ponosni kao svoj originalni izum, jest zakon o ovrhama, koji je prava vjerovnika ograničavao u korist prava dužnika. Sudski je ovršitelj, naime, imao obvezu “razvijati socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu”. Zvuči poznato? Među dostignuća nacističkog zakonodavstva ubrajaju se i davanje konačne forme Bismarckovu sustavu obveznog mirovinskog osiguranja, nacionalizacija sustava zdravstvenog i socijalnog osiguranja, državna preraspodjela bogatstva u korist lošije stojećih, uvođenje platnih razreda, zaštita radnika od poslodavaca, nacionalizacija krupne industrije, itd. Sve su to one socijalističke politike koje predstavljaju naslijeđe nacizma zacementirano u temeljima poslijeratnog europskog zakonodavstva, koje smo mi preuzeli davši mu umilno ime socijalne države.
Umjesto da se bavimo površnim ljevičarskim antifašističkim stereotipima, koji samo ideološki zamagljuju stvar, možda bi bilo vrijeme zapitati se bi li trebalo konačno denacificirati naše socijalističko zakonodavstvo i ekonomski sustav? Hitler je svome biografu Ottu Wageneru povjerio da on svoju misiju vidi u “iznalaženju i putovanju putem koji bi vodio od individualizma k socijalizmu bez revolucije”, tj. izazivanja građanskog rata. Mi vidimo da se mi još uvijek nalazimo na tom putu k socijalizmu. Putu koji je Gombrowicza i milijune drugih odveo na put emigracije. Putu na kojem još uvijek turisti postaju emigranti. Možda je vrijeme da skrenemo s njega i potražimo vlastiti put nazad k obnovi individualističke civilizacije? Vratiti se tamo, ne kao turist koji bježi od svoje dirigirane svakodnevice, već kao emigrant koji je dugo lutao u potrazi za svojim domom.
>>Nezaposlenima 1200 € za godišnji, umirovljenicima bonus 42.000 eura
>>Što ministri mogu raditi dok njihovi službenici ljetuju?
