Pretvaranje blagdana Svih svetih u Dan mrtvih, maskiranje u kosture na Halloween, deložacija generala Franca iz njegova groba u Španjolskoj, paljenje kanti za smeće na spomeniku braniteljima u Sisku – sve su to znakovi da smo izgubili nadzor nad mrtvima i da ga uzalud pokušamo vratiti.
Strepnja od mrtvih jedan je od najstarijih ljudskih strahova, začet u davnoj prapovijesti dok još ljudi nisu razlikovali život od smrti i san od jave.
U tim davnim milenijima, dok se svijest rađala poput sitne kapljice svjetla u tami nerazumnosti, naš je predak bio izložen napastima fantoma. Odatle toliki kultovi predaka i totema; odakle običaj da se ljudima zabija kolac u srce da se ne vrate kao vampiri; odatle narodno vjerovanje u duhove i “nevidimčiće”, duše pobačene djece koje bi se kao mala svjetla pojavljivale noću jer ih nisu puštali u Nebo; odatle kanibalizam – nastojanje da se pojede mrtvog neprijatelja kako nas ne bi proganjao kao pokojnik.
Katolička crkva oduvijek je štitila žive od mrtvih. S jedne strane, strogo je zabranjivala zazivati mrtve na ovaj svijet. S druge, mrtvi su odmah po smrti podvrgnuti trijaži i razvrstavaju se u Pakao, Čistilište i Raj.
Zli, kojih se živi najviše moraju bojati, čvrsto su zaključani u vatrenom podzemlju i ne mogu nikome naškoditi. O njihovim se imenima mudro šuti, ali se zato hvale i slave dobri koji su kanonizirani. Oni odozgo blagonaklono promatraju nas koji se još mučimo u ovoj dolini suza, a usput i odobravaju zemaljski poredak. Oni srednji, ni prokleti ni blaženi, sporo se uspinju kroz vatru Čistilišta, i za njih su namijenjene naše molitve.
Suvremeno doba napretka i racionalizma ukinulo je taj sistem koji omogućuje efikasnu kontrolu onostranog, i izložilo nas je pokojnicima na milost i nemilost.
Kad čovjek prestane vjerovati u Boga, počne vjerovati u bilo što. Doba razuma otvorilo je širom vrata spiritizmu, a totalitarističke ideologije zadale su si u zadatak ovladavanje ne samo živima nego i mrtvima.
Republikanske postrojbe u španjolskom građanskom ratu vadile su iz kripti mumificirane redovnike i redovnice, i izlagale ih po ulicama, kao znak da je religija pobijeđena ne samo u sadašnjosti, nego i u prošlosti i budućnosti; general Francisco Franco uredio si je grob u zajedničkoj grobnici pobijeđenih i poraženih, mobiliziravši pobijene protivnike za svoju viziju ujedinjene Španjolske; nije Hitler spaljivao umorene Židove toliko zbog štednje, nego iz praznovjernog straha da mu se ne vrate s onog svijeta i sruše njegovo zlo Treće Carstvo; komunističke armade po Istočnoj Europi preorale su sva groblja neprijatelja koja su mogla naći – i tako okončale običaj koji je vladao do Prvog svjetskog rata, da se grobovi protivničkih vojski čuvaju i poštuju.
Jer dok se osvajao Divlji zapad, kauboji su govorili da je samo mrtav Indijanac dobar Indijanac; u dobu atomskog i svemirskog napretka, mrtav neprijatelj najopasniji je neprijatelj. Samo je zbog toga Imre Nagy, vođa mađarskog ustanka, 1958. smaknut nakon montiranog procesa i pokopan licem prema dolje, ruku i nogu vezanih bodljikavom žicom, u postkršćanskom ateističkom obredu koji se ni po čemu ne razlikuje od pretkršćanskog straha od vampira.
Obrnuta je od toga želja umirovljenog biskupa Mile Bogovića da će pokapanje komunističkih žrtava na jednom mjestu, nazvanom Svehrvatski grob, donijeti mir Hrvatskoj.
Blagdan Svih svetih 1. studenoga, i Dušni dan 2. studenog, vanjski su znakovi zdravog i korisnog katoličkog sustava. Svi sveti nekad su bili radosni dan – mali Božić, govorila je moja majka. Tada su se ljudi veselili i sudjelovali u nebeskoj proslavi blaženih, a oni su zauzvrat izlijevali Božje milosrđe na žive kojima je ono itekako trebalo. Dan poslije bio je tužan, Dušni dan, kada se molilo za jadne duše u Čistilištu. One trpe vremenite kazne kako bi dale zadovoljštinu za svoje grijehe – ali i u tome je bilo optimizma jer su kazne bile ograničene, a ishod siguran.
Socijalistički Dan mrtvih to je poremetio. Čitav sustav katoličkih blagdana bio je potisnut, ali bez dovoljno snage da bude i poništen, pa je na koncu država prihvatila neophodnost organiziranja posjeta grobljima. Činilo se da je to pobjeda navike i pučke pobožnosti nad ideološkim kalupima, što je i bila, ali Dan mrtvih nije bio blagdan Svih svetih. Dvostruki blagdan, što se sastojao od dana radosti i dana žalosti, spojen je u jedinstven dan tuge; turobnost je zamijenila veselje, minuta šutnje molitvu, očaj je zamijenio nadu.
Bujice mrtvaca izlijevaju se na nas u silno popularnim forenzičnim serijama, gdje su ekshumacije česte i stalno se prekapa po kostima mrtvih kako bismo iz njih saznali istinu; mrtvi znaju više od nas. U popularnoj kulturi Halloween i njegovo širenje odraz je gubitka nadzora nad mrtvima.
U Halloweenu mrtvi se vraćaju na zemlju, baš kao i u snovima svakog od nas. Budući da protestantizam nema katolički i pravoslavni nadnaravni sustav Raja, Pakla i Čistilišta, među američkim kršćanima razvio se karizmatski običaj molitve za ozdravljenje obiteljskog stabla. Boga se moli da oprosti grijehe mrtvih koji se održavaju na njihovim potomcima; drugim riječima, mrtvi teroriziraju žive.
Nakon desetljeća rasprava general Francisco Franco ekshumiran je iz Doline palih i pokopan kraj svoje supruge, čime je socijalistička vlada u Madridu ispunila svoje važno predizborno obećanje. Može se činiti proturječnim da baš socijalisti strepe od mrtvog diktatora, kao da je u stanju podići tonu i pol tešku granitnu ploču i svrgnuti ih s vlasti, ali pravo je proturječje u nečem drugom: zašto vlada, kojoj se raspada država, smatra da je najvažnija borba protiv mrtvog protivnika?
Pa iz istih makabričnih razloga iz kojih domaća javnost odobrava uništavanje ratnih spomenika – zato što mrtvi nisu mrtvi i sanirani. Zbog toga se ekshumacija, kao u kriminalističkoj seriji “Kosti”, smatra lijekom za sve, samo s drugim ciljem: ne iskopati da bi se saznalo, nego iskopati da bi se ubilo. Umirivanje mrtvih želja je i biskupa Mile Bogovića, ali njegova bi akcija samo prikrila tužnu činjenicu da je cijela Hrvatska veliki grob. Ako mrtvi imaju moć nad živima, znači da su i živi zapravo mrtvi.
Je li to onaj osjećaj da Beck žali za Francom..ili?