Već smo se i navikli na to da je govor naših javnih trudbenika natrunjen klišetiziranim izrazima kao narodna pjesma: te pravna država, te sukob interesa, te transparentnost, te politička volja, i sve u tom stilu. A to je i razumljivo: gotovi obrasci pomažu onome tko se teško izražava da nekako izrekne svoju misao. Samo mi jedan među tim izrazima nikako nije jasan. To je govor mržnje.
Meni on, da prostite, zvuči nekako previše poetski. Građen je kao tzv. genitivna metafora, ali opet, metafora nije, nego valjda metonimija, ili tko bi znao koji vrag. Sluti se, doduše, što se hoće kazati: govor mržnje bio bi općenito uzevši - izražavanje netrpeljivosti prema ljudima koji su od nas drugačiji, i to samo zato što su drugačiji. Dobro, ali ako se tu misli na pokazivanje mržnje, zašto se onda tako i ne kaže, nego se kaže govor mržnje, kao da mržnja sama govori, ili kao da se događa takva nekakva nadripjesnička besmislica?
E, kad bi se reklo da netko izražava mržnju (ili da je, recimo, propagira), onda bi odmah bilo jasno o čemu se radi, i moglo bi se lako provjeriti da li onaj za koga se to tvrdi doista čini to za što ga optužuju. A kad se kaže govor mržnje, stvar je drugačija: budući da se tu radi o dvije imenice, mora im se dodati i nekakav glagol, pa se onda izjavi da se netko služi govorom mržnje, ili da je za njega karakteristčan govor mržnje. A to je nešto sasvim drugo nego kad se kaže da on pokazuje mržnju. I, stvar se već razvodnila, pa sad izraz može značiti svašta, i može se primijeniti na bilo koga čije nam se stajalište ne sviđa ili koga želimo izvrgnuti javnom prijeziru. Jer, čim se potegne taj govor mržnje, odmah čovjek pomišlja da je posrijedi nešto rasno ili nacionalno. Čak i onda kad se polemičari kolju oko nečega sasvim desetog. Ukratko, izraz govor mržnje postao je neka vrsta teškoga buzdovana kojim svoga protivnika možete lupiti po glavi onda kad vam ponestane argumenata.
Zato i nije nikakvo čudo što ga mnogo upotrebljavaju baš u Saboru, gdje su u stanju napraviti sprdačinu i od mnogo većih stvari, pa kako ne bi i od jedne okamenjene fraze. Ondje sučeljeni zastupnici jedan drugoga rado časte tom kvalifikacijom i uvijek misle da su njome protivnika definitivno nokautirali. I, najčešće doista i jest tako, jer na te riječi svi se smrznu, jedni zato što ne znaju što one znače, a drugi zato što znaju. Samo, i taj će se izraz s vremenom od prevelike upotrebe izlizati i izgubit će ubojitu moć.
Jer, radi se tu o karikaturi nečega što postoji i u drugim jezicima, ali se ondje rabi odmjerenije i suvislije. A to se vidi po okolnosti da se izrazom govor mržnje kod nas najradije služe upravo ljudi za koje nikako ne bismo mogli povjerovati da baš nikoga na ovome svijetu ne mrze. Ukratko, ne znam kako je s vama, ali ja mrzim taj izraz.
