Postoje osobitosti koje volimo isticati, a postoje i osobitosti kojima ne treba nikakva dodana vrijednost. Sa svojim se egom, tko uspješnije, tko manje uspješno, neprestano hrvemo.
Javna scena obiluje ljudima koji jedva da skrivaju, a katkad i do apsurda ističu svoje titule, uspjehe, znanja, pohvale i zasluge; jednom riječju – svoju veličinu i važnost.
Svijest o vlastitoj vrijednosti važna je, međutim, i za održanje i za samopoštovanje osobe, kažu psiholozi. Kršćanin je i u tom pogledu u kušnji jer s jedne strane treba “ljubiti sama sebe”, a s druge strane treba poštovati Isusov naputak o osobitosti koja je posve drukčija od one koju često susrećemo.
A ona se očituje u sljedećem: ljubiti neprijatelja, dobro činiti mrziteljima, blagoslivljati progonitelje, moliti za zlostavljače, pljuski okrenuti i drugi obraz, lopovu prepustiti i donju haljinu, dati svakome tko te zaište…
Je li Isus uopće realan kad pred čovjeka postavlja takav zahtjev? Činjenica je da njegova “osobitost” nije u izglednosti i pumpanju ega, već u unutarnjoj slobodi koja može i praštati i podnositi te čak dobro činiti nasilniku i tatu.
O toj je mudrosti danas riječ. Ona druga je za pokazivanje i u službi je ega. Ova ne. Njoj je dovoljna unutarnja potvrda koju Bog stvara u savjesti jer joj je on mjera svega.
