Jedna je priča dominirala vijestima i svim političkim diskusijama u Washingtonu proteklog tjedna, a to je objavljivanje dugo očekivanog izvještaja specijalnog istražitelja Roberta Muellera o tome koliko se Rusija uplitala u američke izbore 2016. te pitanje je li bilo ikakve kriminalne koordinacije između Trumpove kampanje i Rusije.
Kao što hrvatski čitatelji znaju, Mueller je zaključio kako nije pronašao dokaze urote, što je predsjednik Trump prikazao kao potpuno oslobađanje od ikakvih optužbi. Zaista, osjeća se opravdano i oslobođeno u svojoj tvrdnji, koje se drži od početka, kako nikada nije bilo nikakve urote s Rusima te da je istraga politički suludi lov na vještice.
On i neki njegovi saveznici iz republikanskih redova u američkom Kongresu sada razgovaraju o tome da “istraže istražitelje” – te da “ganjaju” sudačko i agencijsko osoblje koje je ciljalo Trumpovu kampanju radi njihovih navodnih lažnih briga oko veza s Rusijom. U svakom slučaju, nema sumnje da je Muellerov izvještaj velika politička pobjeda za Trumpa, uvelike smanjuje šanse za proces opoziva i rizik toga da ga “napuste” neki republikanci. Sada može u miru i s potporom svoje stranke “ratovati” za glasove za reizbor 2020. godine.
No u stvarnosti je Muellerov izvještaj bio osuđujući u gotovo svakom smislu osim po pitanju uske teme dosluha i kao takav paradoksalno stavlja demokrate u nezgodan položaj.
Mueller je identificirao velik broj kontakata između Trumpovih zaposlenika u kampanji i Rusa povezanih s Putinom, i nevjerojatnu neodgovornost da se prijavi tu komunikaciju sa stranim suparnicima. Mueller je zaključio kako je Trumpova kampanja podržala i očekivala okoristiti se ruskim hakiranjem e-mailova Hillary Clinton i Demokratske stranke.
I najgore od svega, Muellerov izvještaj jasno pokazuje da je predsjednik Trump opetovano pokušavao uništiti njegovu istragu, često lažući i potičući svoje zaposlenike da lažu javnosti i istražiteljima.
Zaključak je bez greške taj da Mueller vjeruje da je Trump kriv za opstrukciju procesa i pravde i da je “spašen” samo zbog ponašanja članova administracije koji su ignorirali njegove naredbe da uruče otkaz Muelleru ili na neki drugi način zaustave istragu.
“Da imamo povjerenja nakon temeljite istrage napisati da predsjednik nije opstruirao istragu, tako bismo i rekli”, piše Mueller. Ništa takvog nije rečeno.
Daleko od toga da je dokazao da je predsjednik posve nevin, Mueller je indicirao da nema autorizacije da formalizira optužbe protiv trenutačnog predsjednika. Dao je naslutiti da je po američkom ustavu na Kongresu da ocijeni predsjednikovo (kriminalno) ponašanje. Zapravo je užarenu lopticu bacio u političku arenu.
Oni koji pasionirano brane Trumpa tvrde da bi u svakom slučaju bilo nepošteno optužiti ga za utjecanje na istragu zločina koji nije počinio usprkos njegovim maničnim pokušajima da osujeti Muellerovu istragu. U ovom smislu može se argumentirati kako skandal više pokazuje u smjeru Trumpova osobnog karaktera negoli nekakvog urotništva.
Više od dvije godine od početka njegova mandata postoji mnoštvo dokaza da Trump nalikuje i ponaša se kao nestrpljivo dijete, ljuti se kad mu se stane na put, laže kada je izazvan i neprestano donosi odluke kojima su nit vodilja emocije, a ne razmišljanje. Jedna je takva suluda odluka bila dati otkaz bivšem šefu FBI-ja Jamesu Comeyu, potez koji je zapravo pokrenuo Muellerovu istragu, a uslijedio je još niz takvih odluka.
Muellerova nas istraga, dakle, ostavlja s dva već poznata zaključka koja sada imaju dodatnu težinu i implikacije. Jedna da je na čelu SAD-a monumentalno svojeglav čovjek koji nema samokontrolu, razum ni poštovanje ili razumijevanje etike, demokratskih normi i vladavine zakona te iste države. U velikoj mjeri obrana američkih institucija i međunarodnih odnosa zabrinjavajuće mnogo pada na leđa i snagu karaktera članova njegova kabineta.
Druga je stvar da je Rusija uspjela izvesti državni udar stoljeća, nekada nezamislivo uspješan pokušaj da destabilizira američki politički proces te da dobije točno onaj ishod koji Kremlj očekuje i želi.
To se postiglo mahom manipulacijama preko društvenih medija kao i hakerskim napadima te lažnim vijestima. Matrica je sada ustaljena i možemo očekivati još toga u sljedećim ciklusima izbora osim ako SAD te druge zapadne sile ne osmisle strategije obrane te protuudara.
Pod svjetlima reflektora sada je američki Kongres. Demokrati drže većinu i pod velikim su međusobnim pritiskom da slijede Muellerove “znakove” te pokrenu opoziv predsjednika. Republikanci imaju većinu u Senatu, gdje bi se vodilo suđenje Trumpu u slučaju pokretanja opoziva.
S obzirom na to koliko je malo republikanaca kritiziralo Trumpa nakon objave izvještaja (senator Mitt Romney bio je “zgrožen” predsjednikovom neiskrenošću) trenutačno nema šanse da ga se osudi i makne iz Bijele kuće. Upravo zato Nancy Pelosi želi izbjeći “zamku opoziva” – unaprijed propali trud koji bi mogao pripomoći tome da se Trumpa opet izabere za predsjednika.
Njezina strategija jest nastaviti istraživati ga te akumulirati dokaze koji će ih, demokrati se nadaju, dovesti do pobjede 2020. Drugačije rečeno, posljednju riječ o skandalu s Rusima imat će američki glasači, možda opet uz malo asistencije naših dragih ruskih prijatelja.
Predstavljanje knjige 'Diplomatska oluja' Mate Granića'
