Tehnološke mogućnosti stvorile su pretpostavke da kanali komunikacija među ljudima budu neprekidno otvoreni, zbog čega je do pogubnog nerazmjera došlo u odnosu na mogućnosti komuniciranja i kvalitetu njihove realizacije. Narodski rečeno, ljudi jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih sadržaja da bi napunili sve kanale koji su im posljednjih dvadesetak godina otvoreni. Pa je banalizacija onoga o čemu se govori ili piše, svejedno, dosegla tako dramatične stereotipe i više uopće nije bitno što će se poručivati, nego je prisutnost postala presudna. Ako nisi na nekoj od društvenih mreža, ti si autsajder, ako ne sudjeluješ u dijeljenju besmislenosti, ti si izopćen, ako se ne oduševljavaš ispraznim i maloumnim dokonostima, ti si pregažen. Zapitati se kako je moguće 24 sata dnevno držati tenziju kvalitete u “razgovorima” s ljudima kojima se, kao i tebi samome, u životu u principu ništa sadržajno ne događa, ključ je za razumijevanje procesa u kojem smo znanje sveli na informiranost, informiranost na banalnost, banalnost na senzaciju, senzaciju na neukus, neukus u znanje... I tako u krug.
Nekada je dan bio ritualno podijeljen na periode doziranja selekcioniranih vijesti; znalo se kada su dnevnici na TV-u, kada se čitaju novine, zašto postoje dnevni odmori između tri i pet poslije podne, i kada se emitiraju radijske vijesti. Da biste čuli druge ljude, možda vam i drage, služili su vam telefoni, po jedan u domaćinstvu ili u telefonskim govornicama razasutim na brižljivo planiranim razdaljinama u gradu. Čekala su se pisma ili razglednice, postojale su i dopisnice za nagradne igre, a brzojavi su uglavnom bili namijenjeni izljevima sreće ili vijavicama tuge. Svejedno, za svaki oblik kontakta s drugim, udaljenijim bićem trebao je protok vremena, trebalo je strpljenje i mjera. Danas vam je telefon u džepu i na njemu su vam otvoreni svi portali u paralelne svemire drugih s kojima se nalazite u stalnoj utakmici prikrivanja istine da si jednostavno nemate što toliko toga pametno reći. Pa se stvara privid, virtualni svijet relevantnog u kojem je prisutnost pitanje golog opstanka i izvor društvenog statusa, suštinski ništa više od opsjene u kojoj se samoprezenterstvo svelo na vulgarnu razinu kreiranja slike o sebi koja jednostavno ne postoji i u koju sam kreator najmanje vjeruje. Novi mediji nisu upropastili one tradicionalne brzinom, jer vijest već odavno nije supstanca kojom se mjeri vrijednost, nego je ona dezintegrirajuća pretpostavka ako se za nju i dalje drži da mora biti konzistentna vrijednost. Devalvirajući je do razine besmisla otvorili smo put hordama nebitnih da preplave javni prostor i da svojom banalnosti kreiraju društvenu banalnost zla. Populizam kao prva faza, a fašizam kao njegov neizbježni socijalni epilog bit će posljedica upravo te banalnosti iz koje se već izrodilo na tisuće likova što niti imaju što reći, niti govore suvislo i inteligentno, ali galame i agresivno se nameću u prostoru koji su sami uzurpirali unutar globalne uzurpacije slobode.
Vrijednost izrečenog ili napisanog, koja se mjeri količinom klikova, sustav je stvoren na arbitrarnom idiotizmu što skalu značaja formira prema autoispraznosti; sve više će nas veseliti stvari koje nam potvrđuju da nismo jedini kojima se ništa ne događa i koji nemaju što reći. A bez obzira na to, neprekidno govorimo i pišemo, neprekidno tražimo suborce i alibije u udruženom zločinačkom pothvatu armiranja standarda dna. Tehnologija otvaranja komunikacijskih kanala dovela je do još jednog paradoksa zbog kojeg su ljudi izgubili vještinu komunikacije. Prestali smo selekcionirati, a počeli nezaustavljivo grabiti da bismo se osjetili pripadajućima, da bismo u nemoći kao u jedinom preostalom obliku društvenog vlasništva gradili iluziju aktivnog suočavanja sa životom. „Knjige treba pisati kako bismo u njima rekli ono što se ne usuđujemo povjeriti nikome“ napisao je Cioran u jednoj knjizi. Kao potpunu negaciju te skandalozne istine inaugurirali smo shizofreniju „objavljivanja“ na mrežama, sms-ovima, mailovima. Svi pišu u doba kada onepismenjavanje postaje legitiman dio obrazovnog procesa škole za život koji bi tako trebao biti zamišljen kao arena neupućenih. Veseli u količini produkcije razdraganih nižerazrednosti nastavljamo si tepati da smo, digitalno se stratificirajući, ostavili nešto iza sebe. Kao što ne postoji misao bez duha, tako ne postoji ni „stvaran svet oko mene“ u tim digitalnim besmislicama onih što brslaju, brslaju, brslaju i ne gase se u strahu da će to označiti i kraj njihova socijalnog postojanja.
Tuga je još i veća jer ne razumiju da i ne postoje, da egzistiraju isključivo kao antiintelektualni hologram hiperprodukcije tričarija. Ono što jest jedino stvarno su uvrede i anonimni obračuni s neistomišljenicima koji generiraju atmosferu agresije u društvu, a nasilnike transformiraju u društveno angažirane radnike. Kako jednostavno; sve počinje u točki frustracije u kojoj bi neprekidno imao nešto reći, a to je tek točka od koje te do kontinuiteta druge, treće i dalje dijeli univerzum osobnog ništavila. Tehnologija koja nas je uvjerila da je sav smisao našeg djelovanja u stvari koncentrat njezina korištenja najopskurnije je determinirala ljudski karakter u bjesnilu koje lovi vlastiti rep. Kada ga uhvati, to neće značiti da smo uspjeli, nego da od silnog truda i muke grizemo sami sebe za guzicu.•
..evo nam ga da se igramo...blebetalo gerovac🍼😂🐝🚜🥁