Izboriti se da Hrvatska u idućem proračunskom razdoblju od Europske unije dobije što više novca na dar svi novi hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu navode kao svoju najvažniju zadaću. Ne shvaćaju da će time Hrvatskoj učiniti medvjeđu uslugu. Genijalna američko-kanadska autorica Jane Jacobs (1916.-2006.) inozemne donacije i subvencije još je 1980-ih godina prošlog stoljeća nazvala “transakcijama propasti” (engl. transactions of decline) jer zemljama koje ih primaju ne donose razvoj, ne donose nove, netradicionalne, proizvode i usluge za vlastite potrebe i za razmjenu s drugim zemljama na podjednakom stupnju razvijenosti (za izvoz). A zemljama koje nemaju razvoj životni standard zaostaje za drugim zemljama koje razvoj imaju.
Da je Jane Jacobs u pravu lijepo nam danas u Hrvatskoj pokazuje i gradnja Pelješkog mosta financirana donacijom Europske unije. Najmanje je pritom važno da Hrvatska taj novac neće ni vidjeti jer ga Unija direktno plaća inozemnim graditeljima.
Tragedija Hrvatske u toj transakciji jest da na gradnji Pelješkog mosta ona neće steći nikakva nova znanja ni nove tehnologije.
Primjerice, temeljenje golemoga mosta u glinenom talogu podmorja zaista je u Hrvatskoj nešto novo. Ali, divovske cijevi za temeljenje (“pilote”) proizveli su, dovezli, i u meko dno Malostonskoga zaljeva pozabijali neki strani inženjeri i radnici. Kako su te cijevi proizvedene (šavne, bešavne?), od kakvoga materijala (od čelika, kojega?), kako su zaštićene od nagrizajućeg djelovanja mora; kako su konstruirani brodovi-dizalice koji te cijevi zabijaju, koje imaju motore, kakva su im maritimna svojstva, kako se precizno pozicioniraju i održavaju nasred mora... o tome hrvatski inženjeri, poduzetnici i znanstvenici nemaju prilike naučiti baš ništa, pa tako niti ne stječu znanje i vještine koje bi kasnije mogli prodavati nekom drugom. Strani projektanti i izvođači, razumljivo je, čuvaju i skrivaju svoja tehnološka znanja jer ne žele sami sebi stvarati konkurenciju.
Sad samo još čekam da vidim gdje će inozemni graditelji Pelješkog mosta naručiti čeličnu konstrukciju kolničkog dijela mosta, koju bi mogla izraditi, spasiti se od propasti, a usput si osigurati i razvoj, hrvatska brodogradilišta. No, nema nikakvih naznaka da bi se to moglo dogoditi: s novčanom donacijom Hrvatskoj Europska će unija najvjerojatnije platiti razvoj nekog kineskog brodogradilišta.
Ista je stvar s gradnjom novog kontejnerskog terminala u Rijeci (inozemna donacija, inozemni graditelj, inozemni koncesionar operator, Hrvatima figa), a po istom “modelu” tražit će se od Europske unije i milijarda eura za gradnju nove riječke željeznice visoke učinkovitosti (tzv. nizinske), najvažnijeg i najkrupnijeg hrvatskog “razvojnog” i “strateškog” projekta. Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, stoga, ako zaista žele dobro svojoj zemlji, od Unije ne trebaju tražiti donacije i subvencije, nego pomoć i potporu u razvoju, u pokretanju novih proizvodnji i djelatnosti, za vlastite potrebe i razmjenu s drugim zemljama.
Da je ta lova data nekoj od naših firmi kasnilo bi se sa gradnjom min. 2. godine. Na kraju bi pola love propalo a most ostao nedovršen. Pa ni pristupne ceste neće dobiti na natječaju nažalost.