Na vratima nove crkve u Zrinu proteklog vikenda otkrivena je spomen-ploče s imenima 291 ubijenog Zrinjanina u 2. svjetskom ratu. Bio je to vrlo emotivan čin za preživjele Zrinjane Andriju Feketića i Stjepana Petanjake, oca krčkog biskupa Ivice Petanjka, koji su ploču otkrili.
Bili su djeca i sjećaju se kako je 1943. godine selo popaljeno, 1946. godine svi preživjeli Zrinjani proglašeni narodnim neprijateljima te raseljeni, a sva njihova imovina je nacionalizirana. No, obojica su istakla da ta nepravda u Zrinu, mjestu bogatom poviješću, i dalje traje jer oni još uvijek ne mogu doći do svoje zemlje i djedovine. Naime, cijelo selo Zrin i danas je prazno, ni Andrija ni Stjepan nemaju se kamo vratiti, jer odluka suda u Dvoru na Uni iz 1946. godine nikada nije poništena te je sve i dalje „društveno vlasništvo“.
Ta nepravda i dalje visi kao sjena nad ovim mjestom na Banovini, koja je jedina župa Sisačke biskupije bez vjernika. Ljudi ovdje nema, osim putnika namjernika i onih na hodočašću koje se priređuje na godišnjicu partizanskog osvajanja ovog sela 9. i 10. rujna 1943. godine.
A povijest pamti da je nekoć to bilo vrlo važno i strateško mjesto.
Prvi trag iz 13. stoljeća
Prvi pisani izvori o gradu Zrinu potječu iz 1295. godine, kada se Zrin spominje kao mjestu u kojem je ban Stjepan II. Babonić, posjednik ovih krajeva, napisao neku svoju darovnicu.
I 1302. godine Zrin se ponavlja u još jednom dokumentu kao mjesto pisanja Stjepanove darovnice. Prema tome, za Zrin se smatra kako je morao biti jedno od sjedišta te poznate i moćne obitelji Babonić, koja je u to vrijeme držala dio današnje Banovine i Bosanske krajine.
No, iako su bili moćni, Babonići nisu dugo zadržali vlasništvom nad Zrinom, koji je svoj naziv dobio najvjerojatnije po arhaičnom glagolu zrijeti ili zirkati, što upućuje na dobar vidik i veliku stratešku važnost utvrde. Zrin kratko prelazi u vlasništvo Lovre Tota, župana Vašvarske i Šopronske županije koji ga gubi 1347. godine kada im ga, iz nepoznatih razloga, kralj Ludovik I. Anžuvinac oduzima i daruje Grguru IV. i njegovom štićeniku Jurju III. Bribirskom, u zamjenu za Ostrovicu kraj Zadra.
Juraj III. Bribirski tako postaje osnivač loze Zrinski kao Juraj I. Zrinski. Otada Zrinski postupno šire svoje stečevine na područje između gornje Une i Kupe, pa su, ističu povjesničari, u kasnom 14. stoljeću već zauzimali veće dijelove današnje Banovine i Korduna. Rastu njihove moći uvelike doprinose velike naslage srebra u obližnjem Gvozdanskom gdje Nikola III. Zrinski počinje kovati novac.
Najstariji arheološki sloj Zrina, nedvojbeno su utvrdili povjesničari, pripada plemićkom rodu Babonića. No, oni ostaci koji se danas još vide na Zrinu pripadaju graditeljskom sloju knezova Zrinskih. Obrambeni zid Zrina, dugačak 360 metara i prosječno 5 do 6 metara visok, zatvara prostrani eliptičan prostor unutar kojega se još uvijek izdiže kvadratna kula.
U Gradskom muzeju Sisak kazuju nam kako su arheološka istraživanja ovdje relativno slabo provođena, no da bi svakako iznijela na vidjelo temeljne strukture palasa, dvorske kapele svetog Jurja, Babonićeve sjeverne kule i niza pomoćnih zgrada, koje su se gradile u epohi romanike i gotike, a na grafikama ih zabilježio vojni inženjer Nicolò Angielini 1566. godine.
Po tome se procjenjuje kako je Stari grad izrađen na ovalnom platou dimenzija oko 145x40 metara dok zidine prate morfologiju terena. S južne se ulazne strane nalazi spomenuta kvadratna branič-kula. Zapadna obrambena linija bila je ojačana s još jednom pravokutnom kulom, a u unutarnji prostor grada ulazilo se kroz (barem) troja vrata, korištena u tri različita povijesna trenutka.
Slavna faza Zrina počinje s Osmanlijama koji dolaze nadomak Zrina 1463. godine, kada cijela Bosna pada pod tursku vlast. U to vrijeme Nikola III. Zrinski 1504. godine osniva u Zrinu franjevački samostan, od kojeg se do danas sačuvala samo kapela Svete Margarete u ruševinama. Povijesni kompleks Zrina danas tvore plemićki grad, franjevačka crkva sv. Marije Magdalene, sagrađena 1503. godine i položaj na kojem se sve do 1943. godine uzdizala gotička župna crkva sv. Trojstva, čiji su ostaci uklonjeni 1965. godine.
Od ovog vikenda se u Zrinu nalazi i novosagrađena spomen-crkva Našašća sv. Križa, obnovljena nakon višegodišnjih radova, a prilikom kojih su na mjestu sadašnje crkve pronađeni i ostaci do tada neznane ranogotičke monumentalne crkve s ovalnom apsidom i pojačanim kontraforima iz predturskog vremena.
– Uz temelje crkve, pronađeni su i ostaci gotičkog prozora, podnice druge crkve s tragovima požara te detalji gotičkih ukrasa. Na više su razina pronađeni i grobovi s ljudskim kostima – rekla je prilikom pronalaska ostataka arheologinja Ivana Boras.
Prema izračunima gotička kamena crkva je bila dužine čak 28 metara, širina broda je bila 14, a najširi dio sa sakristijom i zvonikom iznosio je 19 metara. Veličina crkve, tvrde stručnjaci, nedvosmisleno daje još jednu potvrdu velikoj važnosti Zrina u srednjovjekovnoj povijesti Hrvatske.
Ne traže obeštećenje
Zrin je važan i kao mjesto rođenja najpoznatijeg izdanka loze Zrinski, Nikole Šubića Zrinskog 1508. godine, a Zrinski su vladali Zrinom i okolnim utvrdama sve do 1577. godine, kad su ga osvojili Turci.
Osvojio ju je osmanski vojskovođa Ferhad-paša Sokolović, iduće godine privremeno oslobodio ban Krsto Ungnad, da bi 1579. ponovno došla pod vlast Osmanlija, koji su njome upravljali sve do 1687. godine.
Nakon tog vremena i prestanka turske opasnosti stari grad Zrin više nije bio na strateški značajnom položaju, kao i mnoge druge utvrde na Banovini, no vojna je posada i dalje u njemu zadržana. U jedno vrijeme Vojne krajine u Zrinu je bilo središte satnije. No, cijelo to vrijeme stari grad i utvrda sustavno propadaju, a utvrđeni Zrin stradava u požaru krajem 19. stoljeća kada biva napušten. Od tada se stanovništvo naseljava u podnožju, prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, tri Srbina i jednoga Mađara, a turbulentna povijest ovih krajeva još jednom dovodi do uništenja mjesta – 1943. kada ga partizani osvajaju nakon dvodnevnih teških borbi.
Nakon osvajanja partizani pale naselje, stanovnike tjeraju van, srušena je i crkva. Tijekom 2. svjetskog rata ubijena će biti trećina stanovnika Zrina. Konačni čavao u lijes Zrina bit će stavljen 1946. godine presudom suda u Dvoru na Uni kada se doslovce svi stanovnici mjesta proglašavaju narodnim neprijateljima, zbog „svog držanja na strani neprijatelja tijekom rata“ te im se plijeni sva imovina, a oni trajno raseljuju.
Preživjeli Zrinjani, koji su kao djeca svjedočili uništenju mjesta 1943. godine, te njihovi nasljednici ni danas ne mogu doći do djedovine jer presuda iz 1946. nije poništena, a zemlja im nije vraćena.
– Zrinjani nikada nisu odustajali od svoga povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenoga Domovinskoga rata, pa su u rujnu 1993. godine naručili od Urbanističkoga instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka. Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskoga suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. godine te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima. Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednoga živućega katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena – ističe povjesničarka dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija koja napominje kako se zadnjih godina ta problematika ipak pomakla s mrtve točke.
– Priča se o ovome, upoznata su državna tijela o problemu, imamo i neka obećanja mada nema još konkretnih poteza od strane države. Nitko do preživjelih ne traži obeštećenje za zemlju, riječ je o tome da bi ovi stari preživjeli htjeli da se ispravi nepravda. Nadajmo se da će to i dočekati – dodaje dr. Vlatka Vukelić.
Zbog zlotvora na vlasti i pri vlasti do danas nije ispravljena nepravda učinjena zrinjenima .