Milan Šosterič u ovom je trenutku sasvim sigurno najspominjaniji arhitekt u Hrvatskoj. Tako će još dugo i ostati, sve dok se o nekoj novoj zgradi ne bude pričalo više nego što se govori o njegovu opusu i životnom djelu: Muzičkoj akademiji na najljepšem trgu u Zagrebu. Autor doma zagrebačkih studenata glazbe i njihovih profesora svojim je rješenjem uzburkao duhove, osobito svojih kolega odmah nakon objave rezultata natječaja na kojemu je pobijedio. Otad je prošlo više od deset godina. Šosterič danas ima 72, u međuvremenu je, s navršenih 68 godina, otišao u mirovinu, ali posao na Muzičkoj akademiji još nije završen. On će, kao i do sada, nastaviti svaki dan obilaziti svoju najvažniju kuću, sve dok ne bude potpuno spremna za useljenje studenata i profesora.
Protiv "jedra" 70 posto struke
– Od jeseni 2003. počeo sam raditi projekt za natječaj i rad sam predao u veljači 2004. godine. Pobjednika su proglasili 26. ožujka 2004. i od tog datuma ja sam projektant zgrade. Čekali smo do proljeća 2006. da se ugovori projekt. Izvedbeni projekt predali smo 2008., kada je dobivena i građevinska dozvola, a 2009. je počelo izvođenje s rokom građenja od dvije godine, a protegnulo se do 2014., s tim da kuća nije gotova.
Imamo uporabnu dozvolu za 95 posto površine, ali nemamo za srce građevine, a to je koncertna dvorana s pratećim sadržajima, kompletnom elektroničkom opremom, scenskom tehnikom kojom se mijenja karakter, geometrija dvorane i kapacitet kako gledališta tako i pozornice. To će biti mala, ali suvremena dvorana kojoj sam se potpuno posvetio, kao i čitavoj kući – iznosi nam arhitekt kronologiju svog najvažnijeg posla i ujedno posljednjeg desetljeća svog života, procjenjujući da će za dovršenje dvorane, ako se radovi nastave dosadašnjim tempom, biti potrebno još najmanje šest mjeseci. I dodaje kako ovakav projekt čovjeka istovremeno i drži u životu i uništava.
Što se osporavanja tiče, na to je navikao i ona ga nikada nisu pokolebala ili potaknula na bilo kakvo odstupanje od zacrtanih planova. Tako je bilo i s jednim od njegovih najvažnijih i najvidljivijih prethodnih projekata, interpolacijom u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici poznatom pod nazivom "jedro", ali isto tako i "nasukani brod", "vaza za katedralu", "klin" ili "sjekira". Sam projekt, također dobiven na javnom natječaju, tada nije privukao toliko pažnje sve dok nije završen 1995. godine. Šosterič procjenjuje da je tada protiv njega bilo 70 posto struke, ali se javnost okrenula na njegovu stranu. S Akademijom je bilo još gore. Prisjeća se prezentacije projekta u Društvu arhitekata nakon koje mu nitko od kolega nije prišao i čestitao, a bilo je i glasnih negodovanja. Neki su u međuvremenu, kaže nam Šosterič, dva dana nakon svečanog otvorenja, odnosno predstavljanja zgrade, promijenili mišljenje. No, on i ovaj put osobito drži do reakcija ljudi na ulici, onih koji prolazeći tim preobraženim dijelom Trga maršala Tita ne oklijevaju glasno izreći svoje dojmove i pristupiti mu.
– Vjerojatno je to zbog samog mjesta, a i zato što ja već mjesec dana ne zatvaram usta i pojavljujem se i na televiziji pa me ljudi prepoznaju, zaustavljaju me ovdje na trgu i prilaze s čestitkama motivirani činjenicom, kako oni to vide, da je ovaj objekt čitav prostor pokrenuo iz neke učmalosti. Kažu da njima to ne izgleda kao nešto što je palo s neba i ne uklapa se, da im je jasno da zgrada iz 21. stoljeća mora biti u kontrastu s trgom iz 19. stoljeća. Neki dan je tako naišao jedan mlađi čovjek s dvoje male djece. Sve troje su bili na rolama. Kružili su oko kugle. Čovjek mi je prišao i rekao: "Vi ste vjerojatno autor ovog svega. Znate, ovo tu (pokazujući prema kugli), tako nešto već imamo. Ali ovo tu (pa se okrene pokazujući rukom prema igli i prema zgradi), hvala vam i svaka vam čast, čestitam. Ali da znate, mi stanujemo u tom bloku i vi ste nama ovom kućom oduzeli dio neba, ali neka ste, isplatilo se." Dobro sam zapamtio sve što mi je čovjek rekao jer to mi je najdraži od svih komplimenata koje sam dobio. Ljudi uglavnom govore s osobne pozicije, ili zato što su na neki način oštećeni pa im se ništa ne sviđa, ili su nešto dobili pa im se zato sviđa. Zato i nisam očekivao ovakvu pohvalu – govori nam Šosterič koji na svako pitanje odgovara mirno, polako, temeljito i vrlo precizno, crtajući riječima žive slike.
Gradonačelnik se nije miješao
Na jednako živopisan način, kad smo se u petak još jednom čuli telefonom, ispričao nam je i najnoviji događaj i bliski susret s "publikom" drukčijeg predznaka.
– Bilo je već kasno poslijepodne kad sam se vraćao u zgradu i trg ispred nje bio je prazan, osim što je po njemu kružio stariji čovjek na biciklu. Preko rampe za invalide uspeo bi se gore na platformu, pa prema jugu iza kamenog portala dolje po rampi za vatrogasce, pa natrag prema sjeveru. Ja sam ga gledao kako kruži, a kad sam prolazio pokraj njega, čuo sam kako sam sebi neprestano ponavlja: "Kako je ružna ova kuća, kako je ružna ova kuća." Ispričao sam to portiru na gospodarskom ulazu u Deželićevoj, a ovaj mi je kao iz topa odgovorio: "On to moli krunicu", pa smo se obojica nasmijali. Meni je najvažnije da ova kuća ljude ne ostavlja ravnodušnima, nego u svakom slučaju izaziva emocije. Netko je ovih dana citirao poznatog američkog teoretičara arhitekture Charlesa Jencksa koji je 80-ih godina prošlog stoljeća rekao da je arhitektura utoliko bolja ukoliko se može tumačiti i doživljavati na više načina i ukoliko što veći broj ljudi u njoj može naći sebe. Dakle, to je pristup koji bi se možda mogao primijeniti i na ovu kuću, baš kao i na Petrinjsku 9 – kaže.
A tko je i odakle je Milan Šosterič, čije se obiteljsko prezime često pogrešno izgovara i piše?
– Moj otac je iz Vidma pri Ptuju. Bio je drugi po starosti od devetorice braće i dvije sestre. Nakon gimnazije u Ptuju otišao je studirati rudarstvo u Ljubljani, a kao student je 1940. otišao na praksu u mjesto Vrdnik na sjevernoj strani Fruške gore. Ondje je bio rudnik ugljena, ali i toplice u kojima je u to vrijeme na odmoru sa svojom majkom bila i djevojka koja će postati moja majka. Njih dvoje tada su se upoznali očito dovoljno dobro da bi moj otac, u ratnom vihoru u kojem se raspala tadašnja Jugoslavija, otišao k njoj u Vršac, gdje su njeni roditelji bili učitelji. Ondje sam se i ja rodio. Poslije Drugog svjetskog rata tata i mama su kratko vrijeme bili u Ljubljani. Otac je završio fakultet i prvo radno mjesto opet ih je odvelo na Frušku goru u Beočin. Tamo smo bili do 1954. godine, a onda smo otišli za Skoplje, gdje je otac dobio mjesto direktora tvornice cementa u gradnji, a 1963. dobio je posao u zagrebačkoj Ingri. Tako sam ja kao student arhitekture iz Skoplja, gdje sam završio i gimnaziju, došao u Zagreb, nakon godine pauze nastavio studij i ostao do danas – govori.
Međutim, prije nego što su se preselili, u Skoplju su doživjeli i preživjeli katastrofalni potres u srpnju 1963. Nova zgrada u kojoj su živjeli ostala je stajati, za razliku od svih susjednih, što je, bez sumnje, bila jedna od najvažnijih životnih Šosteričevih lekcija o važnosti arhitekture.
Naš se sugovornik ne sjeća kako je, zapravo, i zašto, odlučio studirati upravo arhitekturu.
– Za vrijeme ljetovanja između gimnazije i fakulteta sasvim impulzivno, bez ičijeg nagovaranja ili bilo kakvog vanjskog utjecaja, iznenada sam odlučio upisati arhitektonski fakultet. Ni meni nije jasno zašto. U obitelji nije bilo takve tradicije. Moj otac je bio inženjer, ali rudarstva. Nitko od mojih predaka nije bio ni arhitekt ni slikar ili muzičar, tako da sam ja odabrao sasvim nov put, baš kao i moja sestra, koja je preminula prije dvije godine u Londonu, Breda Beban, a koja je vrlo poznata i u svijetu kao likovna umjetnica, osobito po svojim eksperimentalnim radovima na polju videoumjetnosti i instalacija. Ipak, sada kada me o tome pitate, prisjećam se obiteljske priče o tome kako sam, dok sam bio beba, tek što sam naučio sjediti, grabio i tražio da mi dodaju prazne staklene bočice od dječje hrane. Njima sam se igrao tako što sam ih slagao u krug. Kako tada nikome na pamet nije pao Stonehenge, zaključili su da je to znak da ću biti ili apotekar ili pijanica. A ja sam se, izgleda, već tada bavio organizacijom prostora – prisjeća se.
Šosteriču ne smeta što je u samoj ceremoniji predstavljanja zgrade ostavljen po strani. Takva je, kaže, sudbina arhitekata bila i prije, takva je i danas. U ceremonijama političari sebe stavljaju u prvi plan, ali to i jest njihov trenutak, a kuća ostaje. U budućnosti pamtit će se tko ju je izgradio, a pamtit će se i tko je bio gradonačelnik.
– I neka se pamti. Milan Bandić je stvarno zaslužan za to što je kuća na ovom mjestu i cijelo je vrijeme stajao iza projekta, a nije mi se, suprotno očekivanjima mnogih, miješao u posao. Jedinu raspravu imali smo o tome gdje će stajati spomenik Gjuri Deželiću. Zbog svega toga ja mu mogu biti samo zahvalan. U proteklih deset godina promijenilo se šest šefova gradilišta, četiri direktora građevinskih firmi, tri ili četiri ministra znanosti, tri rektora, četiri dekana. Ali, što se osoba tiče, tu su dvije konstante, Bandić i Šosterič, dva Milana – zaključuje.
>>Muzička akademija nakon 93 godine podstanarstva u listopadu useljava u svoj hram
>>Naše velike mogućnosti i slabosti izložene u jednom danu na Trgu maršala Tita
>>Tek ćemo za godinu dana shvatiti što imamo
>>Koncert Zagrebačke filharmonije ispred Muzičke akademije
Glazbeno usavršavanje u Muzičkoj??? akademiji.