Kako je ovih dana biti na prvoj liniji obrane građana od koronavirusa, govore oni koji nemaju luksuz slobodnih dana ni rada od kuće, već rade više i napornije nego u uobičajenim uvjetima. Liječnici, medicinske sestre, vozači kamiona, ljekarnici, čistačice, prodavači i prodavačice u trgovinama, krovopokrivači... Oni su ovih dana ljudi koji zaslužuju posebno poštovanje svih nas, a Večernjak donosi priče nekih od njih.
Dr. Izabela Antunović Ćelović, voditeljica infektologije u Općoj bolnici Pula
Istarska županija druga je po broju zaraženih koronavirusom nakon Zagreba, jučer su ih imali 53. Odjel infektologije u Općoj bolnici Pula vodi dr. Izabela Antunović-Ćelović. U petak u 8 sati ujutro predala je smjenu u kojoj je radila od četvrtka u 16 sati. Rade u smjenama od 8 do 16 i od 16 do 8, a vikendom u smjeni od 24 sata.
– Nakon infektologa uzorke uzimaju internisti pa anesteziolozi. Kad dođemo na posao, svoju odjeću ostavljamo izvan odjela, u prenamijenjenoj prostoriji te obučemo radnu odjeću. Ujutro prvo slijedi sastanak na kojem se predaje služba iz noćne i razrađujemo aktivnosti za iduća 24 sata. Dvije su glavne sestre kako bi se sve pratilo. Utvrđuje se broj primljenih pacijenata, koliko je bilo kontrola, koliko je uzeto briseva i odjeće za dijagnostiku. U slučaju dolaska potencijalno oboljelog pacijenta, on pozvoni i preko parlafona, bez kontakta, napravimo prvu dijagnostiku na COVID-19. Postavljamo epidemiološka pitanja poput onih otkad pacijent ima simptome, kakve, odakle dolazi te ime i broj mobitela. Ovo je prvi put, a radim 32 godine, da se dijagnostika provodi da niste uz pacijenta, to je najteže. Pacijenta se potom usmjeri na mjesto pregleda, u poseban prostor izvan same zgrade improviziran specijalno za ovu namjenu. Riječ je o čvrstoj konstrukciji s drvenim podom koji neprekidno polijevamo dezinfekcijskim sredstvom i stalno zračimo. Liječnik, znači ja ili tko od kolega, tada se oblači za pregled. Prvo navučem jednokratnu zaštitnu “pidžamicu” i rukavice, zatim gležnjače i to dvostruke da ne spadne slučajno kod pokreta. Otvara se skafander – zaštitno odijelo, pri čijem oblačenju uvijek pomaže medicinska sestra ili tehničar koji ujedno strogo kontroliraju oblačimo li pravilno. Patent na skafanderu navuče se obavezno do vrha, na glavu ide kapa. Nema nakita, šminke, umjetnih trepavica, gela na noktima, brade ni brkova, sve je to zabranjeno. Na usta i nos vrlo tijesno uz lice priljubim masku, kako dahom ne bih nešto izvukla. To mora biti FFP3 maska za intervencije pri kojima se stvara aerosol. Zatim idu zaštitne naočale koje zatežemo čvrsto uz glavu, može i vizir, ali ne mora. Preko svega kapuljača skafandera. Na ruke dvostruke rukavice, prvi par do lakta i druge, plave – precizna je pulska infektologinja.
Ovo pomno oblačenje može potrajati i po 20 minuta, a kad se malo uigrate – desetak.
– Pregled se sastoji od mjerenja temperature, saturacije kisika, mjeri se tlak, i uzimaju dva brisa – iz ždrijela i nazofarinksa, to je dio ždrijela visoko iznad usne šupljine straga gore prema nosu. Briseve pakiramo i šaljemo u Zagreb u Infektivnu na analizu. Svaki dan deset do 20 briseva – kaže.
Nakon obavljenog pregleda liječnik se obavezno zrači 20 minuta na otvorenom, a skida se jako pažljivo. Zaštitnu odjeću spremaju u specijalnu posudu za kontaminirani otpad.
VIDEO: VIDEO Ovako izgleda tampon-zona kojom se KB Dubrava štiti od zaraze
– Uz to uzimam anamnezu bolesnicima, imamo vizite na odjelu gdje su trenutačno 32 pacijenta. Naša odjeća u kojoj idemo kući ne dolazi u doticaj s bolničkom odjećom koja nakon skidanja ide na pranje. Kod kuće tu odjeću ipak češće peremo ili je ostavimo vani. Pranje ruku je broj jedan. Koronavirus je osjetljiv na kiselost i toplinu pa gubi infekcioznost na temperaturi iznad 56 stupnjeva i uništavaju ga dezinfekcijska sredstva i deterdženti – navodi dr. Antunović Ćelović i zaključuje: – Medicinari su čvršća kategorija ljudi. Naučili smo se suočavati s poremećajima zdravlja i svu gužvu i stres zaboravimo ako je ljudski život u pitanju.
Dubravka Blagus, medicinska sestra u KBC-u Osijek
Nakon deset odrađenih dana “u paketu”, glavna sestra Klinike za infektologiju KBC-a Osijek, bacc. med. techn. Dubravka Blagus, u nedjelju je bila slobodna. Iako joj je službeno radno vrijeme od 7.30 do 15.30 sati, ona u bolnicu ulazi u 7 i ostaje do 19 sati. I tako je već tjednima, otkako je koronavirus stigao i u našu zemlju, pa ubrzo i u Slavoniju. No, tu smo satnicu jedva izvukli iz nje jer kada je se upita koliko radi u posljednje vrijeme, ona odmah presijeca: – Nije važno... Ne moram ja biti toliko u bolnici, nitko me na to ne tjera, ali želim pomoći kako bi sve funkcioniralo najbolje što može. Uspijem se i odmoriti, dođem kući, istuširam se, legnem i ujutro sam opet fit za rad – smješka se 54-godišnja sestra Dubravka.
Što god smo je pitali, gotovo da nije bilo rečenice u kojoj nije izgovorila “želim pomoći”.
– Imam empatiju, baš kao i sve moje kolegice, i velikog sina pa smo se uspjeli organizirati. Došlo je teško vrijeme, svima nam je to nešto novo, i osoblju i pacijentima. Naše su sestre non-stop uz bolesnike, radimo na tome da osiguramo adekvatne zamjene, iako nekada zbog opsega posla to nije moguće izvesti – kaže ona.
Iza nje su 34 godine staža u struci. Gotovo joj je sve to vrijeme radno mjesto na osječkoj Klinici za infektologiju, izuzev dvije ratne godine koje je provela na Kirurgiji. Radila je u ambulanti, a od prošloga je listopada imenovana glavnom sestrom infektološke klinike. Upravo je ona, uz šeficu Klinike prof. prim. dr. sc. Ljiljanu Perić, prva obukla zaštitnu opremu i prala bolesnike s koronavirusom. Nije je strah da će zaraziti, ili da će virus prenijeti obitelji.
– Zaštićeni smo na radnome mjestu, u skafanderima smo i s naočalama, jedino što u tim odijelima ne možemo izdržati dulje od šest sati pa se moramo izmjenjivati. Sva se hrana donosi ručno na prvi kat, da je možemo podijeliti bolesnicima. Naši pacijenti, inače, imaju jednokratno posuđe, kao i posteljinu i pidžame – opisuje ona princip.
Kaže da ne proživljava veći stres nego inače. – Suočavali smo se ranije s epidemijom hepatitisa, pa meningitisa, došao je zatim SARS... Dugo radim i zato imam potrebu pomoći, a imamo i puno mladih kolegica kojima treba pomoć – kaže Dubravka. Izuzetno je važan, dodaje, timski rad.
– Pristojnost, samopouzdanje, pažljivo slušanje bolesnika, a nadasve stručnost, omogućuju sestri da prikupi bitne, cjelovite i točne podatke o bolesniku, odagna mu strah i tjeskobu, zadobije povjerenje i omogući dobru suradnju u daljnjem liječenju. Samo strpljivošću i dobrom suradnjom možemo se do kraja nositi s ovim izazovom – zaključuje sestra Dubravka Blagus.
HVALA VAM