KBC Rebro uskratilo je produženje šestomjesečnog ugovora prof. dr. sc. Josipu Paladinu, stoga glasoviti neurokirurg nakon 40 godina odlazi s neurokirurgije te nacionalne bolnice. Vijest o tome objavila je njegova supruga Zrinka Paladino na svojem Facebook profilu gdje je opisala kako su njezinu suprugu kao umirovljeniku produžavani ugovori svakih pola godine na pola radnog vremena za plaću od 4500 kuna. Sve dok se Rebro nije odlučilo, očito, odreći se svjetski priznatog stručnjaka.
Nastavak prakse u Mostaru?
– Ako ljudi na Rebru tako žele, onda tako mora i biti. Očito sustav funkcionira na taj način – kazao je Josip Paladino za tportal.
– Ako me više ne žele, morat ću otići negdje drugdje. Ja sam operater i nisam navikao sjediti i filozofirati. Bio mi je gušt raditi ono što znam i volim, isplati se raditi za ljude. Za njih, ako treba, može se i poginuti – dodao je Paladino. Pretpostavlja da će, ako se najave obistine, ubuduće raditi "kao freelancer".
Ravnatelj Rebra, prof. dr. sc. Ante Ćorušić, nije odgovorio na naš poziv, a u svojoj objavi arhitektica Zrinka Paladino, među ostalim, napisala je: “Neurokirurška struka nije obrt koji se može savladati. Za neurokirurgiju se rađate ili ne, a tek neki su blagoslovljeni sposobnošću kojom je iz nepoznatog razloga blagoslovljen baš on i zahvaljujući čemu mnogi žive i funkcioniraju. U ovom dijelu Europe nema osposobljenijeg operatera za segmente neurokirurgije kojom se on bavi, no naša politika i njezini velikani odlučila su da za njega na Rebru više nema mjesta. On će bez operiranja koje mu život znači teško i disati pa će vjerojatno nastaviti praksu u Mostaru ili gdje već pa kako bude svima koji budu u nevolji”.
Ti privremeni ugovori i pola radnog vremena u slučaju ovog liječnika samo su forma, znaju to i liječnici, ali i pacijenti. Za posljednjeg razgovora s njim sam je rekao da nikad nije upisao minutu prekovremenog te je od 2285 zahvata u godini na toj klinici sam napravio njih 418.
– Nemam radno vrijeme. Tako sam živio cijeli život i dok god budem radio, funkcionirat ću na toj osnovi. Kad završim operacije, svaki dan pogledam 15 do 18 pacijenata koji su došli iz cijele Hrvatske i inozemstva, tako da bi doista bilo nečasno da gledam na sat. Ostanem tu dok je potrebno – rekao je tada prof. Paladino.
Ministar prof.dr.sc. Milan Kujundžić komentirao je odluku kao “isključivo odluku bolnice”. A nakon tog poteza Rebra, Paladina je virovitičko-podravski župan Igor Andrović pozvao da dođe raditi u Viroviticu.
– Svjesni smo nedostatka kvalitetnih liječnika i zato pozivam Josipa Paladina u Opću bolnicu Virovitica, jer nam ljudi kao on nasušno trebaju. Njegovo golemo iskustvo u liječenju koristit će mladim liječnicama, ali i ljudima koji trebaju kvalitetnu zdravstvenu uslugu i skrb. Što god mu bude trebalo, od opreme, uvjeta, službenog auta, stana, naravno i veće plaće nego što je ona bila na Rebru, Virovitičko-podravska županija će mu ispuniti, jer ljudi kao on su nam potrebni iznad svega – poručio je župan Andrović.
U Virovitičko-podravskoj županiji ističu kao u posljednje vrijeme ulažu znatna sredstva u bolju zdravstvene uvjete za svoje građane, pa se tako kroz desetak dana očekuje početak gradnje novog dijela Opće bolnice Virovitica. Projekt je to koji je, uz opremanje operacijskih sala, vrijedan 50 milijuna kuna.
U nastavku prenosimo objavu Zrinke Paladino u cijelosti:
"Ovaj post nije žalopojka, on je samo osvrt
Nakon dugo vremena pišem osvrt, na koji se više neću vraćati i odgovarati na komentare. Moj suprug neurokirurg Josip Paladino, koji od ispunjenja uvjeta za mirovinu zadnjih godinu i pol radi na šestomjesečne ugovore s KBC-om Zagreb, danas je dobio odbijenicu posljednje molbe za produženjem ugovora i tako nakon točno 40 godina napušta kliniku za neurokirurgiju na Rebru. Kako su njegovi ugovori, kao umirovljeniku, bili ugovarani na pola radnog vremena tj. 4 sata, njegova je mjesečna plaća iznosila oko 4.500,00 kuna, no to ga nije priječilo da svaki dan odrađuje uobičajenih deset i više sati. Ponižavajuće mi je trenutno računati koliko je onda ta satnica stvarno težila, no njemu je bilo najvažnije da je u mogućnosti biti tu za hrvatske i druge bolesnike i tako je godišnje operirao u prosjeku 400 pacijenata. Danas je saznao da u ponedjeljak više nije u sobi u kojoj je proveo svoj radni vijek, u klinici koju je unaprijedio do svjetskog nivoa, u bolnici koju je dogradio i osuvremenio… a, meni je, kao njegovoj životnoj suputnici jedino žao što su svi pozivi svjetskih klinika upućivani na njegovu adresu posljednjeg desetljeća završavali u smeću jer je on smatrao da je najpotrebitiji ovdje. Neurokirurška struka nije obrt koji se može savladati. Za neurokirurgiju se rađate ili ne, a tek neki su blagoslovljeni sposobnošću kojom je iz nepoznatog razloga blagoslovljen baš on i zahvaljujući čemu mnogi žive i funkcioniraju. U ovom dijelu Europe nema osposobljenijeg operatera za segmente neurokirurgije kojom se on bavi, no naša je politika i njezini velikani odlučila da za njega na Rebru više nema mjesta. On će bez operiranja koje mu život znači teško i disati pa će vjerojatno nastaviti praksu u Mostaru ili gdje već pa kako bude svima koji budu u nevolji.
Jadna je zemlja koja tako postupa s onima koji ne žive za sebe, pa čak niti za svoju obitelj, koliko žive za bolesne i potrebite. Ne trebam komentirati da njegove američke i europske kolege i u osamdesetima, ako ih služe ruke i vid, operiraju i čuva ih se kao kap vode na dlanu. Pametne nacije čuvaju svoje stručnjake teških specijalizacija koji su se dokazali kao što se to dokazao Josip Paladino, koji je još dugo mogao nesebično pomagati. Možda zapravo moram zahvaliti malenoj družinici kojoj moj muž smeta jer će vjerojatno naš obiteljski budžet biti popravljen njegovim odlaskom na rad negdje drugdje, a i sigurno ću odahnuti ne gledajući nova ispisivanja molbi za nova šestomjesečna produženja na četiri sata i četiri i pol tisuće kuna jer puno više zarađuju i čistačice hrvatskih kuća na četverosatnom radnom vremenu. One, doduše, ne mogu izvlačiti tumore iz bolesnih glava i kičmi, ali, Bože moj, kao da je to u ovoj zemlji i bitno… Bitno je onim redovima i redovima bolesnih koji svakodnevno čekaju pred njegovom ambulantom i inzistiraju da ih primi baš on. I prima ih. Do petka. Pa tko ga treba, do petka je tu. Vjerojatno mu je popularnost i presudila u ovoj i ovakvoj zemlji, opstojnost koje je branio i on kroz dvije i pol godine operiranja na bojištima. Sad se moram negdje sakrit da me ne pronađe kad dozna da sam ovo objavila."
Vodio sam sina, prije nekih 12 godina, kod doktora Paladina na pregled. Ostavio je na mene snažan pozitivan dojam. Doktore sve najbolje u daljnjem životu Vama i Vašoj obitelji želim.