Moja će želja možda biti neuobičajena i neostvariva, ali bila bih presretna kad biste pokušali nešto učiniti. Naime, velika sam obožavateljica rukometa te bih voljela upoznati našu zlatnu rukometnu reprezentaciju ili barem dobiti dres s njihovim potpisima. Molim vas, pokušajte nešto učiniti, pisala nam je petnaestogodišnja Zagrepčanka Katarina Peica. Iako je zbog popunjena rasporeda naših rukometnih reprezentativaca Katarininoj želji bilo teško udovoljiti, na kraju je Nedjeljnom Večernjaku pošlo za rukom ispuniti obje njezine želje.
Prvi put uživo
Oduvijek volim rukomet. To je odličan sport, no, na žalost, ne treniram ga, a nisam ga nikad niti igrala. Obitelj me je u početku nagovarala da se bavim nekim sportom. Kada sam im rekla da bih trenirala rukomet, počeli su me odgovarati jer je rukomet grub sport kazala nam je Katarina sa zanimanjem prateći trening reprezentacije u zagrebačkoj Kutiji šibica.
Pod budnim okom Line Červara lopte su frcale, golovi padali iz protunapada. Osim praznog gledališta, u kojem je sjedila samo Katarina, ni po čemu nije izgledalo da je riječ o treningu, a ne o nekoj od odlučujućih utakmica. Nakon nekoliko naguravanja i padova reprezentativaca, pokazalo se da je Katarinina obitelj imala pravo. No svaki napad rukometaša i svaku loptu koja je sijevala prema golu Katarina je pomno promatrala. Kazala nam je kako je na televiziji gledala sve utakmice naših reprezentativaca, osim onih koje su bile u vrijeme kad je bila u školi, no nikad prije naše igrače nije imala prigodu vidjeti uživo. Povjerila nam je da se čudno osjeća gledajući svoje idole nekoliko metara od sebe te da joj je najdraži igrač Ivano Balić jer je najšarmantniji, a i najbolje igra.
Trofej pod miškom
Čim je završio trening, rukometaši su se posvetili Katarini. Zaredalo je fotografiranje i upoznavanje sa sportskim idolima te nezaobilazno potpisivanje dresa. Katarina je teško obuzdavala tremu pa jedva da je uspjela progovoriti koju riječ s reprezentativcima koji su se okupili oko nje. Nakon što je završilo druženje s rukometašima, Katarina se uputila kući čvrsto pod miškom stišćući svoj trofej tek potpisani dres.
Rukometaši vode Katarinu na utakmicu
Dolaziš li na naše utakmice? pitao je Katarinu veteran hrvatske rukometne reprezentacije Slavko Goluža. Odgovorila mu je da do sada nikad nije bila na njihovim utakmicama, ali namjerava doći na ogled Zagreba i Partizana. Rukometaši su, poput pravih kavalira, gotovo uglas pozvali Katarinu da dođe na neki od njihovih sljedećih treninga kako bi joj dali ulaznice za tu utakmicu. Dođi, možeš dobiti koliko hoćeš ulaznica kazao joj je Drago Vuković, na što je Goluža, kroza smijeh, dometnuo: Možda ne baš 10, ali devet da.
