Priča počinje prije pet godina, uključuje nekoliko aktera, a provlači se preko Zagreba, Beča, Kosova, Mađarske i Bugarske pa sve do Turske. Skupina, nazovimo ih, kontroverznih poduzetnika, domislila se kako na brzinu zaraditi velike svote novca. A da bi do toga došli, sjetili su se da bi mogli prodavati drogu. Konkretnije heroin, koji se, smatrali su oni, za pristojnu cijenu koja im je jamčila i dobru zaradu, mogao nabaviti u Turskoj.
Nakon toga stvar logistike bila je kako drogu prebaciti iz Turske prema zapadu, gdje je uskladištiti i preko koga distribuirati. Svatko od njih imao je točno određenu zadaću, a da bi posao uspio, trebalo im je i prijevozno sredstvo. Srećom, jedan od njih imao je autoprijevozničko poduzeće. Ono je trebalo biti paravan jer bi se u legalni prijevoz robe zakamuflirao transport heroina. Da bi sve teklo glatko, domislili su se da heroin sakriju među perilice rublja. Utovarene su u Turskoj, a na benzinskoj pumpi između Ankare i Istanbula, vozača kamiona dočekala su dvojica njemu nepoznatih muškaraca. Vozač im je predao kamion na kratko, odnosno onoliko dugo koliko je neznancima trebalo da heroin utovare i sakriju među perilice rublja. Utovarili su ukupno 700 kilograma heroina, prije no što su kamion s dragocjenim i skupocjenim teretom vratili vozaču. On je nastavio put prema Hrvatskoj, no nije daleko stigao. Na granici Turske i Bugarske, policija mu je detaljno pregledala vozilo. Vjerojatno su imali dojavu što i gdje da traže, jer su se malo poslije pohvalili da su među perilicama rublja zaplijenili oko 700 kilograma heroina, čija je čistoća bila oko 68 posto. Da je droga uspjela prijeći granicu, dobavljači i distributeri na njoj bi, bez sumnje, zaradili milijune eura. Ovako su postali meta međunarodne policijske istrage. Dio aktera navedene priče trenutačno čeka početak suđenja na zagrebačkom Županijskom sudu, dio je odavno priznao krivnju i nagodio se s tužiteljstvom, a zaplijenjena droga ušla je u policijske statistike kao jedna od većih i profitabilnijih zapljena, čime je zadan velik udarac ilegalnom narkotržištu EU. Policijsko zadovoljstvo dobro obavljanim poslom u ovom slučaju ne čudi, pogotovo ako se zna da je ilegalno trgovanje drogom jedan od najprofitabilnijih kriminalnih poslova u EU. Procjene Europola, i to one konzervativnije, navode da se na trgovini drogom u EU godišnje zaradi najmanje 24 milijarde eura.
Vodeći i na darknetu
Ogroman je to profit, pogotovo ako se zna da Europol upravo ilegalno narkotržište, smatra najvećim kriminalnim tržištem u EU. Jer ne radi se tu samo o novcu koji zarađuju proizvođači i dileri droge već i o novcu koji se koristi za financiranje niza drugih kriminalnih aktivnosti, a u novije vrijeme i terorizma. Da je riječ o uistinu dobrom i lukrativnom poslu, svjedoči i podatak Europola prema kojem je oko 35 posto kriminalnih organizacija na području EU uključeno i u međunarodnu trgovinu i distribuciju droge. Osim toga, također prema Europolu, 75 posto kriminalnih organizacija koje se bave preprodajem droge, trguju s više vrsta droge. Ako je suditi po podacima koje godinama prikupljaju Europol i Europska agencija za praćenje problematike droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA), trgovina marihuanom najveće je tržište drogom u EU. Isti izvori navode da je na području EU drogu barem jednom u životu probalo oko 80 milijuna Europljana, što je četvrtina stanovništva Starog kontinenta.
Marihuana je vodeća droga i po konzumaciji jer je 75,1 milijun Europljana konzumiralo marihuanu, dok ih je 14,9 milijuna konzumiralo kokain, 11,7 milijuna amfetamin... O heroinu je u EU, prema podacima EMCDDA, ovisno 1,3 milijuna ljudi, a od droge na području EU godišnje umire između 10.000 i 20.000 ljudi. Kada se svim ovim tragičnim brojkama dodaju i one koje se odnose na darknet, a iz kojih proizlazi da 57 posto svih transakcija koje se odvijaju na “mračnom internetu” otpada na trgovinu drogom, jasno je da je zloporaba droga odavno prestala biti samo društveno-sociološko-zdravstveni problem te da je postala i politički problem. To je pogotovo postalo očito posljednjih godina otkad se EU češće našla na meti terorističkih napada, pa je Europol u svojim izvješćima u više navrata upozorio da se rute za krijumčarenje droge, pogotovo preko zemalja zapadnog Balkana, koriste i za ubacivanje terorista u EU. Nerijetko počinitelji terorističkih napada posluže i kao mule za drogu, a Europol smatra da su se razne grupacije organiziranog kriminala povezale s teroristima kako bi ostvarile obostrani profit, a droga se pri tome koristi i kao sredstvo plaćanja i kao sredstvo financiranja terorističkih napada na tlu zemalja EU.
Ovo posljednje posebno se odnosi na proizvodnju i distribuciju captagona, droge izuzetno popularne na Bliskom istoku koja se koristi kao psihostimulans u borbenim situacijama. Europol navodi da se prodajom captagona financira velik broj terorističkih aktivnosti i napada. Ono što Europol u svojim izvješćima ne navodi i na što ne upućuje činjenica je da iz te neprincipijelne koalicije kriminalaca i terorista, na kraju, koliko god to nekom apstraktno bilo, profitiraju i političari. Jer svaki teroristički napad pojačava nesigurnost građana, a ljudi uplašeni za svoju sigurnost puno će prije pristati na zahtjeve vladajuće elite da im se dokinu neka prava i slobode. Građani u takvim situacijama, ustrašeni pričama o hordama ISIL-ovca koji dolaze u EU kako bi terorom uništili naš način života, neće vidjeti problem u tome što ih policija i tajne službe tajno prate i prisluškuju bez ikakvih sudskih naloga, što im prekapaju po osobnim životima kada za to ima i nema potrebe, što se svi veći europski gradovi pretvaraju u dobro kontrolirani Big Brother kojim upravljaju policije i tajne službe te što izvanredna stanja, kao primjerice u Francuskoj, mogu trajati godinama. Pod krinkom sigurnosti, što je priča koju javnosti prodaju kako političari tako i mediji, dokida se osobna sloboda. Dokidanje osobne slobode dovodi i do sve veće netransparentnosti vladajućih elita koje svaki svoj suspektan potez, u novonastalim nesigurnim vremenima, mogu sakriti pod krinku obrane nacionalne sigurnosti. Netransparentnost političkog djelovanja te slaba ili nikakva kontrola onog što rade poslovno – političko – pravosudne elite pogodni su za cvjetanje korupcije, a gdje cvjeta korupcija, nastaje pogodno tlo za infiltraciju organiziranog kriminala u sve pore društva. U europskim zemljama to se očituje kroz tzv. kriminal bijelih ovratnika, jer se na promjenama GUP-ova, namještanju natječaja i poslova te lobiranju svih vrsta vrti ogroman novac u kojem zarađuju sve karike koruptivnog lanca. Negdje druge, primjerice, u zemljama Latinske Amerike, ekonomski kriminal možda nije primarna stvar, ali zato svu moć nad životom i smrću imaju narkokarteli koji su odavno ne samo infiltrirani u sve pore države već negdje i doslovno vladaju državom.
Da je sprega kriminala, pogotovo onog njegova dijela koji je povezan s trgovinom drogom i politike jaka, u svojoj knjizi “Politika i droga” opisao je i David C. Jordan. On je naveo da je rastući globalni trend zloporabe droge znatno više determiniran politikom nego tržišnim zakonima ponude i potražnje.
Politički kapital kriminala
Po Jordanu, najveći problem na tom polju su rad i struktura državnih institucija, jer kako je naveo, postoje primjeri da institucije ponekad ne sudjeluju u borbi protiv droge, već sudjeluju u trgovini drogom. Argumentaciju za takve navode, Jordan je našao u bližoj i daljoj povijesti pa je naveo da su Opijumske ratove u Kini ili korištenje droge kao oružje protiv kapitalista u hladnom ratom, dijelom ili u cjelini sponzorirale države. A ako ih nisu sponzorirale države, onda jesu tajne službe poput američke CIA-e koja je, navodi Jordan, trgovinu drogom poticala u Laosu, Vijetnamu i Kambodži, tijekom i nakon Vijetnamskog rata, ali i Afganistanu. Ovo potonje, što je sada već općepoznata priča, na koncu je dovelo i jačanja mudžahedina, koji su od boraca protiv sovjetske okupacije, postali svjetski poznati teroristi iz čijih se skuta izlegao i Osama bin Laden, najzloglasniji među njima, barem do pojave ISIL-a.
Sume novca zarađene na preprodaji narkotika, smatra Jordan, toliko su velike da u nekim zemljama predstavljaju politički kapital pomoću kojeg narkokriminal prelazi na jednu višu razinu jer više nije pasivan objekt u političkom životu, s obzirom na to da može utjecati i na donošenje zakona i njegovo prilagođavanje svojim interesima. U knjizi, Jordan navodi i da su neki visoki državni dužnosnici u zemljama kao što su Meksiko, Peru ili Kolumbija bili umiješani u trgovinu drogom, a primjerima pokazuje i da je trgovina drogom bila razlog nekih političkih likvidacija.
Upućuje i na to da se točno može izmjeriti u kolikoj mjeri novac od trgovine drogom ima utjecaj na državne institucije. Razlikuje pet stupnjeva, od prvog u kojem su korumpirani niži službenici, pa do petog, najvišeg u kojem kako kaže u taj posao mogu biti umiješani i najviši državni dužnosnici, a da nitko u državi time ne bude iznenađen. Iako se Jordan u svojoj knjizi bavi spregama droge i politike, s naglaskom na odnose koji vladaju u svijetu Sjeverne i Latinske Amerike, sve o čemu on piše primjenjivo je zapravo i na sve ostale vrste kriminala i njihove možebitne sprege s politikom. Razlog tome je što organizirani kriminal oduvijek teži da iz podzemlja prijeđe u nadzemlje, jer se tako novac zarađen na drogi, prostituciji, trgovini ljudima ili oružjem, ulaže u legalne projekte te tako pere i legalizira. Ni Hrvatska, koja je po brojnim istraživanjima visoko korumpirana zemlja, nije izuzetak od tog pravila. No, za razliku od primjera iz Jordanove knjige, u Lijepoj Našoj politika se rjeđe povezuje s novcem zarađenim na drogi, a puno češće s novcem “zarađenim” na svim vrstama koruptivnog kriminala.
– Koliko je meni poznato, mi do sada nismo imali primjera da se novcem od droge financira nešto u politici. A ako smo nešto takvo i imali, onda to nije otkriveno. Organizirani kriminal se u sve pore društva najlakše infiltrira kroz političke stranke. To znači da se novac koji je stečen kriminalom može oprati kroz političke stranke pogotovo ako nema kontrole odakle dolazi novac koji se strankama donira – kaže Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost.
Cvrtila smatra da u Hrvatskoj postoji infiltracija kriminala kroz političke stranke i to preko tzv. kriminala bijelih ovratnika.
– Kriminal tzv. bijelih ovratnika sofisticirana je vrsta kriminala gdje netko kroz političke stranke može utjecati na izmjene GUP-a, pretvorbu, privatizaciju, zamjenu zemljišta... To je otišlo toliko daleko da to više nije podzemlje, nego nadzemlje. I u takvoj situaciji ne treba ti dilanje droge, jer na izmjenama GUP-a možeš zaraditi i pet puta više no na trgovinom drogom. I zašto bi se onda netko petljao s drogom, kada i s ekonomijom možeš utjecati na ljude koji donose političke odluke. A ako imaš utjecaj na sam vrh vlasti, možeš mijenjati i zakone – sumira spregu kriminala i politike Cvrtila iz hrvatske perspektive.
Dodaje da isto kao što organizirani kriminal želi iz podzemlja prijeći u nadzemlje te oprati i legalizirati novac, tako i ljudi koji se tom vrstom kriminala bave žele od kontroverznih poduzetnika postati ugledni građani, što im i uspijeva, ako je suditi po nekim recentnim hrvatskim primjerima.
S Cvrtilinom tezom da u Hrvatskoj postoji sprega kriminala i politike, ali ne toliko droge i politike, slaže se i Dubravko Klarić, kriminalist, koji se više od 40 godina bavi problematikom zloporabe droge.
– Što se droge tiče, Hrvatska je prije svega tranzitna zemlja, što znači da narkoklanovi ovdje nisu dovoljno jaki da bi se infiltrirali u neke više društvene sfere te kroz politiku prali novac. U Hrvatskoj se godišnje zaplijeni između 800 kilograma i 1,5 tona svih vrsta droga, što u nekim globalnim razmjerima nije velika brojka. Problematika zloporabe droga u nekim zemljama dignuta je na razinu nacionalne sigurnosti jer poslovi povezani s ilegalnom trgovinom drogom ugrožavaju nacionalnu sigurnost. To u Hrvatskoj, srećom nije slučaj. Problematičnija od toga je korupcija, koja prožima sve sfere društva, a ni politika od toga nije izuzetak – kaže Klarić.
Interesna lobiranja
Po njemu, politika doticaj s problematikom droga ipak ima u jednom segmentu i to onom koji se odnosi na suzbijanje ovisnosti.
– Kada se raspravlja o načinu na koji se treba pristupiti problemu suzbijanja ovisnosti, onda se rješavanje tog problema ne može odvojiti od nečijeg svjetonazora, a svjetonazor je politika. Politika određuje hoće li konzumacija i posjedovanje jointa ući u sferu prekršaja ili kaznenog zakona, kao što odlučuje i hoće li se neka droga legalizirati i koristiti za medicinsku upotrebu – kaže Klarić.
Upotreba droge, konkretnije marihuane, za medicinske svrhe kao i legalizacija lakih droga, posljednjih su godina postali politička tema i u Hrvatskoj, a u strastvenim raspravama onih koji su za i protiv zamjetan je i utjecaj raznih lobija. Jedni smatraju da bi legalizacija lakih droga rasteretila sudove, koji se, kada su droge u pitanju, uglavnom bave sitnim dilerima i ovisnicima, dok im krupne ribe izmiču. S druge strane, protivnici legalizacije zagovaraju još oštriju kaznenu politiku, pa se tako svojevremeno iz usta ministrice pravosuđa čulo i da je posjedovanje jednog jointa kazneno djelo koje bi se trebalo kažnjavati strože no otmica!? Slične bitke vode se i oko zakonskog reguliranja upotrebe marihuane za medicinske svrhe, a jednom i drugom primjeru zajedničko je to što argumente struke politika, odnosno zakonodavac, rijetko sluša. I onda se dobije to što se dobije – loši, teško provedivi zakoni, koji u očaj bacaju, kako one koji ih primjenjuju tako i one na koje se primjenjuju. Oko spomenutih primjera bore se razne interesne skupine, koje svaka iz svojih razloga nude rješenja. Mogu li se među te interesne skupine progurati i oni čiji je primarni posao proizvodnja i distribucija droga, za sada je teško reći, jer ako takvog kriminalno-lobističkog djelovanja i ima ono se odvija daleko od očiju javnosti, a tako će vjerojatno i ostati. Barem dok netko od potencijalno upletenih u takve priče ne procijeni da mu je manja šteta izaći iz takvog posla, no prekršiti zakon omerte.
Pogledajte i galeriju: Policija zaplijenila preko 78 kg marihuane, dilera uhvatili tijekom pretovara paketa
