Nema više nikakve sumnje u to da je SDP došao na vlast potpuno nepripremljen. To je, s jedne strane, posljedica „strukturne lijenosti“ parlamentarne opozicije u Hrvatskoj uopće koja samo simulira da nešto radi i da se ozbiljno priprema preuzeti vlast, a kada joj ona napokon padne u ruke, ne zna što bi počela s njom te se “traži u hodu”, eksperimentira s ljudima i državom nadajući se da će neki od tih eksperimenata uroditi kakvim pozitivnim učincima. To je, s druge strane, izraz posebne neodgovornosti SDP-a koji se ni u izvanrednim ekonomskim i političkim uvjetima što ih je u zemlji proizveo kriminalni sanadarovski režim nije temeljito i svrhovito pripremio da uspješno upravlja državom u danim okvirima.
Promašaji fasadne politike
Ekonomska politika, najvažniji resor i u normalnim, a kamoli u recesijskim vremenima, prepuštena je staromodnom ekonomistu i suspektnom poduzetniku Radimiru Čačiću – pitanje je, zapravo, kada je on to uopće bio poduzetnik ako je više od dvadeset godine u politici – koji je prvih godinu dana promicao toliko deplasiran program ekonomskog oporavka i razvoja da su svi ekonomski laici mislili da se iza njega sigurno krije nešto što oni ne razumiju, nekakva ekonomska tajna, i da im se zato čini toliko promašenim.
Ekonomiju će pokrenuti goleme investicije javnih poduzeća – istih onih prezaduženih, nestrukturiranih, tromih i mahom korumpiranih javnih poduzeća u kojima rade tisuće poduposlenih radnika, a njima upravljaju nekompetentne uprave koje je postavila vlast. Ništa od toga. Početni poticaj ekonomskom oporavku dat će fasadna politika – obnova tisuća fasada kojima će se uštedjeti energija i uposliti građevinski sektor. Ništa ni od toga. Priprema se investicijski desant na Dubrovnik koji će sa zemlje, s mora i iz zraka biti opasan elektranama, golemim apartmanskim naseljima, igralištima za golf i kruzerima, što će nam donijeti milijarde eura. Ništa, na sreću, zasad ni od toga kulturocida i ekocida. Gradit će se elektrana na ugljen u Istri, čista k’o suza, te nema mjesta zanovijetanju o njezinoj ekološkoj štetnosti usred najuspješnije hrvatske turističke regije. Ništa, čini se, ni od toga. Čačić je predvodio i Vladino izaslanstvo koje je putovalo u Katar poput kakve vesele družbe Pere Kvržice kako bi namamilo tamošnjeg emira da istrese milijarde eura u terminal za ukapljeni plin na Krku i druge naše strateške projekte. Mjeseci prolaze, emira nema pa nema, a od strateških ulaganja Katar se zasad ograničio na gradnju džamije i islamskog centra u Rijeci.
A premijer šuti
Sve je to Čačić prodavao hrvatskoj javnosti u prvoj i presudnoj godini mandata Vlade pod izričitim političkim, pa i osobnim, pokroviteljstvom Zorana Milanovića. Nakon što je pravomoćno osuđen zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim posljedicama i stoga napustio Vladu, njegovi su se projekti počeli rušiti poput kule od karata. Novi ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak iz HNS-a kazao je da on ne misli “giniti” u obrani Čačićevih projekata. Kako nema vlastitih projekata koje bi branio, nema bojazni da će u dogledno vrijeme “poginiti”. Vrdoljak zasad gine samo na retoričkom polju jer svaku svoju loše artikuliranu, nepromišljenu i nesmotrenu izjavu mora danima nakon što je izrekne objašnjavati i reinterpretirati.
Vladina se ekonomska politika demontira, a premijer šuti kao da ga se to uopće ne tiče, kao da on nije bio najveći zagovornik Čačića, javni zaštitnik njegove politike i promicatelj njegovih nevjerojatnih ekonomskih sposobnosti i “bagerske” energije.
Na konceptu ekonomskog oporavka i razvoja u kojemu se slabašna država pojavljuje kao megapoduzetnik zasnivale su se i katastrofalno pogrešne projekcije i prognoze ekonomskih trendova. Linić – koji je nakon odlaska Čačića iz Vlade potpuno, makar javno, monopolizirao vođenje ekonomske, a ne samo financijske politike – prognozirao je da će nacionalna ekonomija 2012. rasti 1,8 posto. Kako je prošle godine ekonomija imala takozvani negativan rast, Linić nije načinio samo manju prognostičku pogrešku nego je promašio i cijeli trend. To mu nije bila pouka da se ne zalijeće pa je opet za ovu godinu prognoziran ekonomski rast od 1,8 posto, koji je vrlo brzo “korigiran” na još uvijek previše optimističnih 0,7 posto. Napravio je proračun koji se samo dva-tri mjeseca nakon prihvaćanja mora rebalansirati. Ministar rada i premijer mjesecima su obećavali da neće smanjivati plaće u javnom sektoru, a onda su posegnuli i za tom mjerom.
Stječe se dojam da Vlada nije sposobna predvidjeti ni ono što će se dogoditi sljedećeg mjeseca, a kamoli sljedeće godine. Malo tko još vjeruje da znaju što rade i što bi trebalo učiniti da se zemlja pomakne s mrtve točke.
I dok SDP glavinja na vlasti, vodeću opozicijsku stranku razdiru sektaški sukobi. Kao što više nema sumnje u to da je SDP došao na vlast nepripremljen i da Milanovićeva vlada neće uspješno okončati svoj mandat, tako više nema sumnje da Tomislav Karamarko nije osoba koja može uspješno voditi HDZ. Nakon što je iza političkih kulisa, iz tajne i nevidljive politike u kojoj djeluju šefovi obavještajnih službi i ministri policije, stao pod svjetla reflektora javne politike, postalo je očito da mu tu nije mjesto. On ne samo da ne zna govoriti nego, što je mnogo gore, nema što ni reći. Otkako je zasjeo na čelo HDZ-a, ne radi ništa drugo nego nastoji konsolidirati organizaciju kao tvrdostrujašku desničarsku stranku koja se prečesto gura u “ideološku jazbinu” u kojoj su dosad obitavale samo male stranke opskurne krajnje desnice. Čini to upravo u vrijeme kada je Hrvatskoj potrebna jaka i široka desna centristička alternativa postojećoj vlasti. Ni Tuđman ni Sanader, koliko god da su se međusobno razlikovali, nisu HDZ zamišljali ni razvijali kao usku ideološku sektu, nego kao široku desnu, manje ili više, centrističku organizaciju za koju može glasovati široko biračko tijelo. Iz Karamarkova sektaškog vođenja stranke proizlaze stalne unutarnje afere i sukobi. Sektašima vlastita organizacija nikad nije dovoljno ideološki čista i politički homogena, uvijek u njoj ima sumnjivih i nepouzdanih tipova, grešnika koji su okaljali političku prošlost i zazornih sumnjivaca koji će okaljati političku budućnost. Nepoćudni politički likovi proizvode se na tekućoj vrpci pa se među njima našla i Jadranka Kosor, vjerna vojnikinja HDZ-a, zato što previše priča i što priča ono što Karamarko ne želi slušati. Kakva suvišna afera! Afera u kojoj je velika većina članova novog vodstva HDZ-a pokazala da ne mijenja obrasce svoga ponašanja prema vođi i prema onima koji se vođi ne sviđaju. Kako će onda oni, koji su se tek svili uz skute novog vođe, zaključiti da je svaki dan s Karamarkom na čelu izgubljeno vrijeme za HDZ?
Proces je otvoren
Dok je na vlasti bio HDZ, postojalo je uvjerenje i nada da je ondašnja lijeva opozicija realna alternativa toj vlasti. Kad je ona došla na vlast, pokazalo se da je posrijedi bila iluzija. HDZ-ova vlast nije imala djelotvornu ni uspješnu alternativu u SDP-u, kao što sadašnja SDP-ova vlast nema takvu alternativu u HDZ-u. To otvara dva ključna pitanja: što će biti sa SDP-om i HDZ-om, ali i s hrvatskim političkim strankama uopće? U doglednoj budućnosti ne treba očekivati nikakav dramatičan scenarij prema kojemu bi SDP i HDZ nestali s političke pozornice ili postali drugorazredni politički akteri. Hrvatski stranački sustav dosad je bio otporniji na velike potrese od većine stranačkih sustava u novim demokracijama. Još je uvijek teško, primjerice, zamisliti da se u Hrvatskoj dva ili tri mjeseca prije parlamentarnih izbora formira neka stranka koja bi potom pobijedila na tim izborima, kao što je učinila Pozitivna Slovenija Zorana Jankovića. Eksperiment nije završio sretno. Janković, koji je osumnjičen da je politička marioneta “strica iz ozadja”, utjecao je na zbijanje redova stranaka desnice i desnog centra oko opskurnog Janeza Janše, izazvao je i zazor etabliranih socijaldemokrata koji mu nisu bili skloni, nije uspio formirati vladu, u međuvremenu je optužen za korupciju i bio prisiljen odstupiti s položaja predsjednika stranke.
Slovenska vlada i stranački sustav doslovce su se sasuli. Slaba je nada da će Pozitivna Slovenija preživjeti bez Jankovića, kao što bi teško sada preživjela i s njim. U Hrvatskoj će na djelu vjerojatno biti scenarij postupnog slabljenja dviju najvećih stranaka na svim područjima na kojima djeluju.
Najprije će se pokazati, i to već na svibanjskim lokalnim izborima, da SDP i HDZ sve slabije uspijevaju strukturirati izbornu arenu. U mnogim njezinim bitnim dijelovima – izborima u važnim gradovima i županijama – te dvije stranke neće uopće istaknuti vlastite kandidate, nego će dati polusrčanu potporu sve brojnijim nestranačkim i neovisnim kandidatima. Štoviše, podržat će i kandidate i organizacije koji nisu samo nestranački nego i protustranački orijentirani, poput dona Ivana Grubišića i njegovih pokretaša. Ima nešto perverzno u tome da najvažnije hrvatske stranke podupiru kandidate organizacija koje ih preziru, ne žele koalirati s njima i smatraju da treba dokinuti i stranke i stranačku politiku uopće. Nadalje, uoči svibanjskih lokalnih izbora postao je posve očit još jedan fenomen: stranke sve manje biraju kandidate, a sve više kandidati biraju stranke. Koliko god to Karamarko poricao, za HDZ se nisu željeli natjecati neki kandidati koje je on priželjkivao u utrci za gradonačelnika Zagreba. Moglo bi se kazati i da je Vladimir Ferdelji odabrao stranke koje će ga poduprijeti u istoj toj utrci prije nego što su one “nabasale” na Ferdeljija.
No strankama se rijetko nude doista uspješni pojedinci u poslovima koje rade. Prevladavaju propali ili nikad dokazani poduzetnici hrvatskog kova, menadžeri koji su odveli poduzeća kojima su upravljali u stečaj ili bankrot, propali političari, provincijski ekonomski i politički analitičari i sl. A kad počnu gubiti kontrolu nad izbornom arenom, SDP i HDZ moraju biti pripravni da počnu gubiti i kontrolu nad vlašću. Proces je otvoren.
>> Što su lokalni izbori bliži, rascjepi su veći, ali koalicija ipak opstaje
tesko i pretesko ispacenom hrvatskom narodu podjeljen je po strankana podjeljen je po bogatstvu odnosno siromastvu a i po moralu