Treba li Europa strahovati za vlastitu budućnost zato što tragični dio svoje prošlosti nije duboko sahranila pa iz podzemlja izbijaju "nekadašnji demoni" i ponovno ugrožavaju stabilnost Staroga kontinenta?
Ako se uz stotu obljetnicu završetka prvog svjetskog rata brinulo što se na europskome tlu prošlost ne može prepustiti prošlosti, onda se nešto opasno valja; ne samo iza brda, nego i s ove, vidljivije strane. Upadno je koliko je domaćin, Emmanuel Macron, u jednoj posebnoj prilici kad se i ne govori sve što se misli, iskazivao veliku zabrinutost i stanjem u kome se Europa, i svijet, nalaze a još više perspektivama koje su postale moguće.
Upozoravati da se zlo može ponoviti uputno je u svakoj prilici; toliko su europski kontinent pogađala mnoga zla, najviše i najteže zlo rata. Ali, kad se ta zloslutnja ilustrira primjerima jačanja ovih i onih ekstremizama, onda je stvar ozbiljna da se ne može rješavati okretanjem glave. Jer, Europa se vraća u prošlost! Ako bi se ikad ponovila, to ne bi bila farsa, bila bi prava tragedija.
Kad jedan od ključnih ljudi europske politike kaže da se „demoni opet bude“, ne najavljuje kapitulaciju nego borbu. Europa je jednom kapitulirala pred jednim zlom; zna se gdje je završila. Europa je pristala i na drugo zlo; zna se također kakvu je cijenu platila za kapitulanstvo. Kad u jednoj uzvišenoj prilici poziva europske – i svjetske državnike – da se suoče s „povratkom tužnih strasti“, i u to poimence ubraja nacionalizam, rasizam, antisemitizam i ekstremizam, francuski predsjednik zvoni na uzbunu.
Amerikanac u Parizu
Nije sigurno da ga je čulo 200 tisuća demonstranata u Varšavi, koji bi htjeli drukčiju Europu od ove s kojom nisu zadovoljni ni pravi Europljani (i Europejci), ali se ne mogu s njima vraćati u prošlo stoljeće. Nije sigurno ni da ga simpatiziraju vlasti u Budimpešti za koje jedna od intelektualnih legendi, Edgar Morin, kaže da ga podsjećaju na Hortyjevu „polufašističku diktaturu“.
Nije, naposljetku, sigurno da se s njime slažu ni svi sudionici pariškoga summita; znakovito je u kojim se sve prilikama Donald Trump izdvajao iz kolone da se Macronove kritike nacionalizma i populizma ne bi odnosile i na njega. Amerikanac je u Parizu bio kao da ga je netko puškom tjerao da dođe; svojeglav i svadljiv.
Francuska je još Revolucijom riješila problem nacije, ili naciju kao problem, da se njeni državnici ne bi postavljali prema nacionalizmu, kao jednim od izvorišta najtežih sukoba u Europi. U vrijeme raspada Jugoslavije, Francois Mitterrand je uvjeravao da nacionalizmi vode u rat, ali nije imao jednaka čula za sve vrste nacionalizama, osobito onoga koji se pokazao agresivnim i osvajačkim.
Ratni vođa Charles de Gaulle pravio je suštinsku razliku između patriotizma (domoljublja), kojemu je „ljubav prema vlastitome narodu na prvome mjestu“, i nacionalizma, kojemu je „na prvome mjestu mržnja prema drugome narodu“.
Nastavlja li Emmanuel Macron njihovu liniju kad opominje europske narode – ne samo njihove državnike – da ja patriotizam „potpuna protivnost nacionalizmu“ a da je nacionalizam „izdaja patriotizma“? Kako će izgledati borba „patriotizmom protiv nacionalizma“ tek se mora definirati u političkoj praksi, i europskih država, i Europske unije, kao njihove zajednice.
Vraća li se Europa u 30-te godine prošloga stoljeća, kad su totalitarizmi svoj mrtvački ples predstavljali kao masovnu zabavu za svoje narode? Ako Macronova usporedba s tim mračnim razdobljem europske povijesti imalo drži vodu, ozbiljno se postavlja pitanje: imaju li demokratske snage kapaciteta da zaustave marš na institucije i na vlast.
Sama Europa teško izlazi iz razdoblja velikih političkih sumnji: je li zajednica država ili zajednica nacija? U pravnome smislu, hoće li se razvijati prema federaciji, s dva identiteta, europskome i nacionalnome? Ili će se konstituirati kao konfederacija, a da ne postane ni nacija, ni nadnacionalna imperija?
Braneći patriotizam od nacionalizma, francuski predsjednik polazi od realnosti država-nacija, koje, prema potrebama, mogu funkcionirati i na pogon patriotizma i na gorivo nacionalizma.
Za nacionalizam se opravdano misli da dijeli narode i da zatvara države; Macron je to rekao bez uvijanja, da se njegov američki gost mogao prepoznati u napadu na sintagmi što je „najprije“, i što dolazi poslije toga, i zbog toga. Trumpova doktrina, ako u njegovoj improvizaciji ima ikakve doktrine, ne ostavlja Europi puno mogućnosti da vodi vlastitu politike, vodeći računa o drugima više nego što to čini sadašnji američki predsjednik.
Europski projekt počiva na različitosti svojih država i na njihovu ujedinjenju, s dva velika motiva – zaštiti mira, poslije stoljeća ratovanja, i produžavanju napretka, poslije duge dominacije u svijetu. Amerika je u dva rata spašavala Europu, i u miru pružala ruku zaštitnicu.
Nezahvalna bi bila sadašnja europska garnitura kad bi zaboravljala američku pomoć; nerazboriti bi bili europski državnici kad ne bi mislili na to da u svijetu koji se i gradi i ruši istodobno ne podiže sposobnost Europe da vodi održivu politiku.
Pa i s pomoću vlastite obrane i vlastite vanjske politike. Trumpova politika raskida s američkom prošlošću stavlja i Europu pred obvezu da više pazi na vlastite interese. Trenutno barem, oni se razilaze s američkim.
Domovina svojih domovina
Prije Macrona, njegovu ideju o primatu domovine formulirao je Vaclav Havel.
„Prije ili kasnije – pisao je češki pisac-predsjednik – Europljani će Europu morati shvatiti svojom domovinom. Domovinom posebne vrste, ili domovinom svojih domovina“. Takvoj domovini, ili domovinama, nacionalizam stoji na putu, a patriotizam joj daje trajnije opravdanje.
Vrijeme će objasniti zbog čega Emmanuel Macron toliko dramatizira političke i duhovne prilike u Europi.
Dotle, može se koristiti objašnjenje koje je dao nekadašnji slavni stanovnik Pariza (Emil Cioran) :“Što čovjek više napreduje, to je manje u stanju riješiti svoje probleme“.
>> Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske
Nacionalizam je privrzenost svojoj naciji I ne znaci nista lose naprotiv znaci sve naj bolje . Nemoguće je biti patriota bez nacionalizma Patrioti se zalažu i bore za svoju naciju dali to bio sport ili rat ili bilo sta drugogo to dvoje ide zajedno.. Istina je da se nacionalizam može zloupotrijebiti ali i sve drugo se može zloupotrijebiti naprimjer ljubav je mnogo puta bila zloupotrebljavana ,dakle nećemo se odreći ljubavi samo zato što se može zloupotrijebiti. A ovo što nam Francuski predisijednik prodaje je čista ljevicarska ideologija koja je gotov uništila Francusku.